Gojaznost, metabolizam i delotvornost vakcina

Niko ne može da nam pomogne ako sami sebi ne pomognemo, kaže narodna mudrost. Kako će nam onda pomoći vakcina? Novija istraživanja1, 2 pokazuju da je vakcina slabija zaštita od virusa ako neko ima prekomernu telesnu težinu. Prekomerna težina definisana je kao BMI veći od 30 (težina u kilogramima/BMI=visina u cm2). Osim toga, ako imamo neku metaboličku bolest, kao što je dijabetes, to može biti činilac koji će dovesti do težeg oblika gripa. Dakle, iako nam je savremena medicina podarila brojna sredstva koja nam pomažu da živimo bolje i udobnije, i mi moramo da se potrudimo da zaštitimo vlastito zdravlje.

Vakcine su veoma daleko od savršenog sredstva kojim ojačavamo svoj imunitet. Iako vakcina protiv gripa postoji godinama, grip i dalje opstaje kao bolest, stručnjaci procenjuju da ona nije stoprocentno efikasna, a najčešće je efikasna manje od 50%, kao što se može videti na zvaničnim stranicama američkog Centra (odnosno „Centara“) za kontrolu i prevenciju bolesti.

Majk Macel (Mike Mutzel, MS) sa stranice High Intensity Health navodi u svom nedavnom izlaganju, koeficijent efikasnosti od 43%. Istina je, međutim da efikasnost vakcine varira iz godine u godinu i u zavisnosti od proizvođača do proizvođača, ali i od izvora koji procenjuje delotvornost vakcine, što samo potvrđuje da, čak i ako se opredelimo za ovo pojačanje imuniteta, naša priprema za tu bitku još uvek nije gotova.

Kada se na ovu dokumentovanu slabost vakcine protiv gripa doda gojaznost koja oslabljuje njeno dejstvo, vidi se da je potreban dodatni napor da bi se postigla efikasnost savremenog medicinskog sredstva.

Dakle, neće nam pomoći ni kvalitetni proizvodi, ni moderne tehnologije, ako sami sebi ne pomognemo, ali ne samo gubitkom kilograma, nego i boljim izborom hrane, redovnim snom, fizičkim vežbanjem i dobrim odnosima sa ljudima oko sebe.

Imuni sistem je jedan naš aspekat koji može biti u dobrom stanju, kao i mišići, ali može biti i oslabljen, ako na njega stavljamo nepotreban teret.

O tome kako možete pomoći svom lekaru ako ga ne susretnete

Kada bi ljudi bili malo zdraviji, bolesti kao što je COVID-19 bi imale manje uticaja nad nama. U prošlu subotu pisao sam o zdravlju starijih ljudi čiji je imunitet ravan imunitetu dvadesetogodišnjaka, samo zato što redovno voze bicikl, doduše, veoma intenzivno i na duge pruge. Oslonio sam se na dobar tekst medicinskog dopisnika BBC-a.

Takođe, pisao sam i o tome da se količina šećera u krvi može smanjiti praktično preko noći. Dovoljno je da se šećeri izbace iz ishrane, i da se pomalo gladuje. U zavisnosti od opšteg stanja zdravlja, neko na ovaj način može u potpunosti prevazići problem šećerne bolesti, ali neko će biti u mogućnosti da sebi u određenoj meri olakša život.

Svima je znano da su komplikacije kod virusa korona prisutne ponajviše kod starijih, gojaznih, šećeraša i bolesnika sa visokim pritiskom i srčanim oboljenjima, dakle kod metabolički bolesnih pacijenata. Poznato je da najčešće komplikacije imaju pacijenti sa komorbiditetima, jednom ili više istovremenih bolesti.

Danas smo ušli u stanje u kojem se autoritetu lekara slepo veruje, a tome pogoduje i podrška proizvođača lekova, političara i čitavi ekosistem mediokriteta, koji govore kako je najbolje slušati „stručnjake“ i ne izmišljati toplu vodu. Ovo mnogima odgovara, jer se prodaju skupa rešenja i pacijentu se istovremeno uliva fatalistički doživljaj „pomoći koja dolazi spolja“. Dok pacijent sedi u strahu i gleda apokaliptične TV sesije o sve goroj svetskoj nevolji, za akciju se sprema čitavi lanac „ratnika prodaje“ koji će mu, izbezumljenom, ponuditi nešto kroz „apseling“ i „kros-seling“, kada se konačno zatekne u apoteci sa jeftinim receptom za beta blokator.

„Da li biste želeli da probate i ovaj novi suplement?“, pitaće ga apotekarska tehničarka, striktno instruisana da ponudi još jednu skupu, ali atraktivnu mogućnost. Čik odbijte! Ovaj eko-sistem koji okružuje industriju zdravlja živi od vaše strepnje.

Za to vreme gledamo kako su „sleteli Kinezi“, „došli Rusi“, kako će „stići aspiratori“, samo da dometnemo još jedan… Sada „ništa nije do nas“, sve je do „njih“. A kakva je to zabluda!

Svaka čast ruskom hloru, ali tako je propušteno da se na zdravlje deluje bogatijim spektrom sredstava, ali pre svega fizičkim kretanjem, boravkom na suncu i kvalitetnim izborom hrane. U jeku epidemije, pojavljuju se znalci koji nas ubeđuju da moramo ostati u četiri zida, bez obzira na suočenost sa istinom da ćemo, pre ili kasnije, morati da izađemo na svetlost dana. A šta ćemo tada raditi? Kako ćemo se tada braniti od korone? Strašno je i pomisliti na to šta će se desiti ako virus ostane u punom jeku još nekoliko meseci! Možda ćemo morati da smršamo deset kilograma i da počnemo da idemo u duge šetnje! Tako se, pored ostalog, popravlja metaboličko zdravlje i smanjuje rizik od virusa.

Polovinom prošlog veka došli smo do pogrešne pretpostavke da je holesterol štetan za zdravlje (pogledati rezultate kvalitetnih i modernih studija PURE i HUNT iz ovog veka!) i da je određena vrsta ishrane opasna za srce. Neistinita hipoteza o holesterolu, koja je mnoge lakoverne osobe koštala zdravlja, danas je prepoznata kao sumnjiva i nedokazana, ali je inercija toliko snažna da je veliko pitanje kada će biti zaista prevaziđena. Javnost kao papagaj ponavlja priču kako je čula da je „najzdravija mediteranska ishrana“, iako je u vestima bilo reči da je „mediteranska dijeta mrtva“ i to su čelni ljudi Svetske zdravstvene organizacije (popularna WHO kojoj ovih dana toliko verujemo dok nas hrani informacijama o virusu COVID-19), a ne grupica buntovnih kontraša.

Zapadni svet, a posebno Amerika, mnogo je agilniji i borbeniji u plasmanu svojih ideja i u zahtevima za ostvarenje svojih prava. Tamo već postoji ogroman broj konvencionalno obrazovanih stručnjaka koji su primetili slabosti vladajuće paradigme i odlučili da demonstriraju bolje mogućnosti. Tipičan primer je doktor Dejl Bredesen koji je pokazao da je moguće izlečiti Alchajmerovu bolest. Dakle: ne „zalečiti“, ili „sanirati“, već izlečiti (znam kako vam ovo zvuči). Doktor Bredesen je u tu svrhu odlučio da primeni kompleksan i zahtevan pristup sa 36 istovremenih terapeutskih sredstava i to je dalo rezultat kod skoro svih njegovih pacijenata. Sada se Amerikom širi „Bredesenov protokol“ kao optimistična formula za tretman teške bolesti.

Ovaj pristup naziva se „funkcionalnim“ pristupom u medicini i okuplja značajan broj zdravstvenih radnika koji smatraju da ne postoji dovoljno gotovih rešenja, kao i da se rešenje uglavnom ne može pronaći u jednoj piluli, nego da treba tražiti kreativna i raznovrsna sredstva koja daju rezultate, čak i pre nego što razumemo mehanizme na osnovu kojih ona deluju.

Među glavnim alatima doktora Bredesena nalaze se redovno fizičko vežbanje, redovni odlazak na spavanje u toku noći i ustajanje u jutarnjim časovima, zdrava i kvalitetna ishrana (a to je u njegovom slučaju posebna i duža priča), borba protiv stresa, meditacija, suzbijanje zapaljenskih procesa, rigorozna popravka zuba sa vađenjem tamnih plombi koje sadrže živin amalgam, za šta se odlazi kod posebno sertifikovanih zubara za bezbednu zamenu plombi.

Problem koji prati promociju ovih rešenja je u tome što deluju previše benigno i što ih zastupaju ljudi koji izgledaju obično, a naša psiha kao da očekuje „posebne“ ljude, heroje i „posebne“ lekove, kao što su već notorne priče o „jednom ruskom lekaru“ i o „jednoj travci iz Brazila“.

Naša psiha želi da doživi mistični put do isceljenja, ali to je dokaz da smo žedni priče, narativa i mistike, a ne da je isceljenje natprirodno.

Ako se poveruje u tvrdnju o jednostavnosti najkvalitetnijih mogućnosti za tretman, možda se suočavamo sa strašnim saznanjem da smo za svoje zdravstveno stanje odgovorni mi sami. Međutim, ubrzo se oseti olakšanje kada se prepozna koliko je ovaj put lakši za sve, i za doktore koji nas leče i za pacijente.

Dok čekamo da nas izleče sumorni i nezainteresovani stručnjaci, možda ćemo otkriti i da je njihova uloga ionako uvek periferna i da smo u glavnoj ulozi uvek mi.

Gojaznost, holesterol i virusi

Velika studija obolelih od novog koronavirusa, na uzorku od 4103 osobe, u najviše pogođenoj sredini u SAD, u Njujorku, govori o tome da je starost najvažniji faktor rizika za novu bolest. Međutim, odmah na drugom mestu nalazi se gojaznost. Nedavno sam objavio crticu na osnovu članka sa BBC-a o starijim osobama koje vežbaju vozeći bicikl i prikazao mišljenje stručnjaka iz 2018. godine neopterećene zarazama, da je imunitet osoba starijih od 80 godina jednak mladalačkom imunitetu dvadesetih, samo ako se stariji posvete fizičkom vežbanju.

Isto se odnosi i na gojaznost. Ovaj „hronični faktor“, kako ga nazivaju u članku iz ZDNeta, sličan je ostalim rebusima naše egzistencije, nerešiv je samo dok smo u traganju, ali se brzo razvejava sa otkrivenim rešenjem. Za nekoga je rešenje gladovanje, za nekoga dobro osmišljena dijetetika, ali već sami početak gubljenja težine garantuje određenu dodatnu odbrambenu snagu organizma, ako je posledica dijetetske intervencije, ili drugih zdravih razloga, a ne nekog patološkog procesa. Ovaj gubitak ukazuje i na smanjenje šećera u krvi i na sagorevanje masti, na metabolički mehanizam ketoze, koja je, zapravo, jednaka fenomenu sagorevanja masti, neophodnom za gubitak kilaže.

Takođe, poznato je i da se virusi i mikroorganizmi ne snalaze dobro u masnom i dinamičnom okruženju kakvo postoji kod osoba sa povišenim holesterolom, koji se, paradoksalno javlja i kao značajan prediktor dugovečnosti kod starijih osoba. Povišeni holesterol posebno štiti od smrti putem infekcije i sepse kod starijih, dok istraživanja epidemije iz Venžoua pokazuju da su pacijenti oboleli od koronavirusa gubili značajnu količinu holesterola u toku bolesti, koja se zatim, vraćala na početnu vrednost po okončanju bolesti.

Povišeni šećer koji postoji kod osoba sa suvišnim kilogramima, pa čak i šećerna bolest, postepeno se normalizuju kod značajnog broja ljudi koji se opredele za masnu ishranu i terapeutsku restrikciju ugljenih hidrata. Ovo je proces koji se pokreće već u toku prve noći, a u kratkom vremenu može dovesti do značajnog ispravljanja mnogih pokazatelja dobrog zdravlja.

Vredno je pokušati sa smanjenjem telesne težine, jer nam ono donosi mnogo više od lepšeg izgleda, ili veće otpornosti na viruse i mikroorganizme. Verovatno je da su istraživanja iz dvadesetog veka bila u zabludi kada su dijetetske masti označila kao štetne za kardiovaskularno zdravlje. Dokazi koje moderna nauka sabira o ovoj temi ukazuju na to.

Zašto u ketogenoj dijeti ne postoji „cheat day“?

Za one koji su navikli na “dan za varanje” u svojim ranijim dijetama, jedno podsećanje: u okviru masnih dijeta, u koje spada i ketogena dijeta, dani varanja ne postoje.

Slatka tuđica: „cheat day“ (u prevodu: „dan za varanje“) koja se izgovara sa kiselim i poročnim smeškom i pogledom koji slušaoca poziva na simpatiju, svojstvena je mnogim dijetama, ali ne i ketogenoj dijeti. U ovoj dijeti je izlazak iz režima štetan za dijetetski tok.

Varanje je uvek znak da se nalazite na pogrešnom mestu, ili da ne razumete prirodu okonosti koje su vas tu dovele.

Ketogena dijeta oslanja se na fiziološku pretpostavku da se unosom masne hrane, sa minimalnom količinom ugljenih hidrata (0 – 50 grama dnevno) i umerenom količinom proteina (oko 1 gram po kilogramu zdrave telesne težine) smanjuje prisustvo insulina. Kada nema ugljenih hidrata i kada organizam oseti da je značajno manje glukoze u krvi, u jetri se aktivira enzim pod nazivom „hormonski senzitivna lipaza“ koji pomaže razgradnju i trošenje rezervi. Tada telo upućuje poziv masnim ćelijama da vrate onaj dragoceni sadržaj koji su dugo spremale, kako bi se imalo za trenutak gladi.

Zato se često i kaže da ketogena dijeta simulira stanje gladovanja.

Ako imate cheat day, prisustvo insulina u telu raste i on ponovo počinje da skladišti ugljene hidrate koji se pretvaraju u masti u masnim ćelijama, usmeravajući glukozu da bude prvenstveni izvor energije i ubrzo vam se vraća osećaj gladi, jer se glukoza brzo troši. Smatrajući da se nalazite u periodu obilja i skladištenja, organizam vas sada neprekidno poziva da nastavite sa unosom.

Međutim, da bi se masti ponovo počele trošiti, mora najpre da se smiri dejstvo insulina. Ovo je individualna stvar i kod nekoga može iziskivati duže pauze bez hrane, kod nekoga može iziskivati značajno manju količinu ugljenih hidrata, ali je mehanizam uvek isti. Kod ljudi koji su poremetili ovaj prirodni tok i imaju višak kilograma, ili oslabljen metabolizam, kratkotrajni periodi unosa veće količine ugljenih hidrata mogu biti štetni i izazvati prekid delovanja hormonski senzitivne lipaze, što onda odlaže rezultate za po nekoliko dana. Tako vas u okviru prostih pravila koja vladaju u ketogenoj dijeti, jedan „simpatičan“ dan u nedeljnom ciklusu određen za varanje, može zaustaviti tri, četiri, ili pet dana u ostvarivanju cilja, što je protivno ideji zbog koje se ova dijeta drži i to, kako fiziološkoj, tako i psihološkoj ili moralnoj njenoj strani.