Držati tigra za rep

Da li ste čuli za izreku: „držati tigra za rep?“

Evo šta ona znači: ako uhvatite tigra za rep, vi činite rizičnu i neočekivanu stvar. Tigar je opasna životinja i može se okrenuti prema vama i napasti vas. Međutim, ako ga držite, možete ga još neko vreme sprečiti da vas napadne, tako što ćete ga kontrolisati njegovim repom, ali ćete tada rizikovati da ga razjarite, nakon čega će vas možda napasti mnogo žešće. Pre ili kasnije, moraćete da ga pustite.

Smisao je najpre u tome da je kontrola tigra držanjem za rep pogrešna, a zatim da je ipak potrebno da tigra pravovremeno pustite, i to što ranije, kako ne biste bili suočeni sa njegovom žestinom, već kako biste se pažljivo izvukli iz nevolje i udaljili. Ili, opet, da biste zaista dokusurili zver.

Ne znam ko je smislio ovu izreku, niti zašto, ali princip je jasan. Problem koji može da eskalira treba rešiti bez okolišenja.

Mi smo se uhvatili u borbu sa virusom korona kao da je to kratkotrajni šumski požar. Daj bože da jeste, ali šta ako je to jedna od onih bolesti, kao što su grip, ili prehlade, koja će se uporno javljati iz sezone u sezonu, varirati i modifikovati i neizbežno nas uvek iznova pogađati sa inovativnom nepredvidljivošću kao što to rade i druge sezonske bolesti?

Sva je prilika da je tako i da ćemo pre ili kasnije morati da razmislimo o tome da li je naša strategija izolacije jedini pristup ovoj nevolji. Ne može se živeti pod zemljom, ako ste čovek.

Udar bolesti bio je silan i neočekivan i nama u Srbiji data je šansa da odgovorimo najbolje kako znamo i verovatno je da je naš odgovor bio dobar, jer smo disciplinovano ostali kod kuće i umanjili šansu bolesti da se brzo proširi, pokazujući veliki stepen solidarnosti i razumevanja okolnosti.

Međutim, sada je vreme da se još malo razmisli, jer ovako ekstreman odgovor može postati i neposredno destruktivan, ukoliko se održi u dužem vremenskom roku. Ono što je sada naš zadatak je da razmislimo: kako da razvijemo mehanizme za nastavak društvenog života koji su maksimalno bezbedni, a koji će nam omogućiti ne samo da preživimo, nego i da nastavimo da se razvijamo i rastemo?

Nije ovo jedina nevolja koja je pogodila Srbe u novije vreme. Prošli smo mi i kroz pustoš ekonomskih sankcija i kroz rat i kroz tajkunske privatizacije koje su običnog čoveka ostavile na cedilu, pravdajući se nekakvim neumitnim zamajcem istorije.

Nije ni ova himera ništa drugačija od ostalih nevolja.

Već smo videli da je jedan deo populacije u stanju da se izbori sa virusom korona, jer se jedan broj već razboleo i izlečio. Izlečio se, naravno, sam: svojim imunitetom. Priroda je predvidela da se odupremo velikim bolestima i da se održimo, tako je to i danas. Oni koji su se izlečili, u ovom slučaju, postaju oslonac za ostale. Osim što više ne mogu da prenesu virus, oni su stekli i određeni imunitet na njega i mogu pomoći društvu u nastavku borbe. U tom smislu, jedan broj medicinskih radnika, ali i ostalih građana ovog bogatog i kompleksnog društva, već je prošao kroz svojevrsnu imunizaciju i treba im omogućiti da nastave da pružaju svoj doprinos.

Pa niko neće, valjda, sa stečenom privilegijom imuniteta tražiti da se izvuče iz neprijatnosti i ode u penziju, kao nekakav prvoborac epidemije?

Ovo je razlog zbog kojega je testiranje, u smislu potrage za antitelima, dobro: brže ćemo doznati koga je od nas pregazio brzi voz pod imenom „koronavirus“ i ko je, uprkos tome, ostao na nogama. Mnogi među nama nisu stari, nisu bolesni, nemaju šećer, imaju solidna pluća, nisu sagoreli radeći ili brinući, ne puše, bave se sportom i redovno se izlažu suncu i prirodnim stihijama, te ne predstavljaju laki plen, ne samo za koronavirus, nego ni za gadnije protivnike.

Prestanimo da se ponašamo kao lovina. Nismo mi na ovom svetu od juče i, ako malo razmislimo,  ni ovaj strašni tigar nije ništa novo.

Mišljenje poznatog epidemiologa sa Univerziteta Stanford o virusu korona

Da li je moguće da smo zbog velike brige oko zaraze preterali sa merama protiv nove bolesti? Profesor medicine, biomedicinske nauke o podacima, statistike, epidemiologije i populacionog zdravlja sa Stanforda, Džon P. A. Joanidis, pita se da li je naš odnos prema epidemiji fijasko? Da li je moguće da smo, zapažajući tok, širenje i rezultat jedne sezonski aktivne forme zaraze, samo pažljivo pratili njene teške posledice koje bi se i inače ispoljile, kao što se svake godine ispoljavaju i posledice čitavog niza drugih bolesti koje nalikuju na grip?

Profesor Joanidis kaže da se testiraju uglavnom najugroženiji oboleli i da je na osnovu takvih testova Svetska zdravstvena organizacija zaključila da je procenat smrtnosti oko 3,4%. Međutim, izolovani primeri, kao što je onaj sa prisilno zaustavljenim i izolovanim brodom Dijamantska princeza pokazuju da bi procenat smrtnosti bio oko 0,125% ako bi se brojke putnika prenele na populacionu strukturu Sjedinjenih Država. Međutim, pošto je ovaj uzorak izuzetno mali, sa 700 inficiranih putnika i članova posade, prava stopa smrtnosti mogla bi da se rastegne od pet puta manje – 0,025%, do pet puta više – 0,625%, kao što je moguće i da još neko od pacijenata umre kasnije, ili da turisti imaju različitu učestalost hroničnih bolesti, te da i to utiče na verovatnoću. Ovo bi moglo da izazove dodatnu neizvesnost procene i da rastegne mogućnost smrtnog ishoda na 0,05% do 1%.

Ovo pokazuje kakav raspon pandemija može da zadobije. Ako bi procenat bio 0,05, onda bi smrtnost bila manja nego kod sezonskog gripa. Međutim, profesor Joanidis ukazuje na mogućnost da smrtnost bude i 8% ukoliko pogodi populaciju u staračkom domu, kao što pokazuje slučaj iz 2003. godine, opisan u stručnoj periodici, u kojem se, pored ostalog, beleži i da niko od osoblja doma nije razvio simptome zapaljenja pluća.

Širom sveta, bolesti koje potiču od ovakvih uzroka, utapaju se u okvir od oko 60 miliona smrti od različitih uzroka svake godine.

Iako u Americi postoji razvijen sistem za merenje prisustva gripa, najčešće se on u laboratorijama potvrđuje u malom broju uzoraka. Na primer, ove godine je testirano oko 1.073.976 ljudi, ali je grip potvrđen kod samo 222.552 osoba, što je 20,7%. U istom periodu, broj obolelih od bolesti nalik na grip, je između 36.000.000 i 51.000.000, sa između 22.000 i 55.000 smrtnih ishoda.

U seriji autopsija izvedenih u sezoni 2016/2017, na uzorku od 57 osoba, testiranje je pokazalo da je virus gripa bio prisutan kod 18%, dok je bilo kakav oblik respiratornog virusa primećen kod 47%. Međutim, na ovaj način ništa nije dokazano, jer se mnoge bolesti superimponuju (nadograđuju, nadodaju) na već postojeće bolesti i prisustvo virusa ne označava nužno i uzrok smrti.

Ukoliko je stopa smrtnosti od ovog virusa 0,3% i zarazi se 1% populacije u SAD, to bi značilo oko 10.000 smrti i u prošlosti tako nešto ne bi bilo praćeno značajnim vestima u novinama.

Osim toga, ako se ne bi dosledno primenile mere društvene izolacije, ili ako one ne bi bile poštovane, tako da se zatvore škole i izoluju deca, i to pod uslovom da ona ne stupe u kontakt sa osetljivom populacijom, rezultat bi izostao, a posebno u slučaju da je stopa smrtnosti veća, a bolest zaraznija. Još jedan negativan efekat mogao bi se dogoditi zbog izolacije: da se kod mladih se ne razvije takozvani „imunitet stada“ koji i treba da se razvije kod ove manje rizične grupe. Takođe, nije lako proceniti ni uticaj sprečenosti roditelja da odlaze na posao i posledice koje to prate?

Problem se javlja, opet, ako nova bolest previše uposli zdravstveni sistem te se velika smrtnost javi zbog obolelih od ostalih bolesti: srčanih i moždanih udara, povreda, krvarenja. Ako COVID19 „zaravni“ krivu i uspori se oboljevanje od virusa korona, može se javiti povećana smrtnost od ostalih uzroka. Ukoliko zdravstveni sistem dakle, bude opterećen u produženom periodu, umesto u kratkoj i akutnoj fazi, moguće je očekivati da bude preopterećen na duge staze, zbog nemogućnosti da se bavi ostalim problemima. Za sve ove mogućnosti, nedostaju nam podaci za procene, nedostaju nam brojke.

Niko u ovom trenutku ne računa ostale posledice: moguće socijalne nemire, mentalno oboljevanje, posledice po ekonomiju.

Profesor Joanidis tvrdi da je moguće da bude zaraženo i oko 60% čovečanstva i da smrtnost bude oko 1%, premda ne veruje da će se to desiti. U tom slučaju, posledice će ličiti na poznati grip iz 1918, kada je, pored ostalog, umrlo i mnogo mladih, a to bi značilo oko 40 miliona mrtvih.

„Možemo se samo nadati da će, kao 1918, život nastaviti“, kaže Joanidis.

„Nasuprot tome, sa višemesečnim, ako ne i višegodišnjim prekidom poslovanja, život se uveliko zaustavlja, kratkoročne i dugoročne posledice sasvim su nepoznate, a milijarde, ne samo milioni života mogu biti ugroženi.“

Neke od izloženih opcija liče na slona kojega je napala mačka, kaže profesor. Frustrirana životinja, nastojeći da izbegne mačku, skače sa litice i gine. Verovatno ćemo uskoro prepoznati šta nam nosi vreme. Nadamo se najboljem.

Nije ovo prva kriza koju nam je život naneo.

Nasleđeni strah i miris trešnje

Eksperiment iz 2013. godine u kojem su miševi bili izloženi snažnom mirisu trešnje i istovremeno dobijali bolne strujne udare preko elektroprovodljive podloge, predstavlja jednu poetičnu ludost moderne nauke. Eksperimentu su, kao što to u životu ponekad biva, ali i prema zamisli naučno raspoloženih gospodara mišjih sudbina, bili izloženi samo muški miševi.

Tim miševima kasnije je dozvoljeno da dobiju potomstvo. Već u prvoj generaciji, mladi miševi i mišice imali su izraženu senzitivnost na miris trešnje. Njihov organizam je na taj miris reagovao nervozom i izmenjenim ponašanjem. Istovremeno, ti mladi miševi pokazivali su i neke druge znake traumatizovanog potomstva: smanjenu insulinsku senzitivnost i sklonost ka rizičnijem ponašanju.

Strah se na neki način može naslediti, mada je diskutabilno kako do toga dolazi, da li je u pitanju beleška na genima (proces metilacije), ili na genetskim fragmentima kao što su prečage koje ih spajaju – histoni, ili konačno, beleška na složenim molekulima ribonukleinsle kiseline (RNK)? Tek, jasno je da neka beleška, neki nasledni zapis, postoji.

Posmatranja iskustava ratnih zarobljenika, ukazuju na to da se veoma često negativne zdravstvene posledice ispoljavaju kod njihovog potomstva rođenog nakon zarobljavanja. U ovome se takvo potomstvo razlikuje od ostalih vršnjaka. Sinovi ratnih zarobljenika imaju oko 11% veću smrtnost i to uglavnom zbog izliva krvi u mozak, ali i zbog kancera, bez obzira na ostale socioekonomske pokazatelje.

Sećanje na „opasni“ miris trešnje kod miševa izvesno nije preneseno nekim tajanstvenim podučavanjem mladih, jer su oni odmah po rođenju odvojeni od ustrašenih roditelja i povereni mirnim i neustrašenim porodicama.

Nismo li i mi možda postali bojažljivi ili makar osetljivi za određene teme zbog nasleđa svojih otaca? Prostor na kome živimo obiluje strašnim uspomenama.

Ipak, priloženi članak ukazuje na to da se strah možda i ne nasleđuje, ali da se povećana senzitivnost na miris trešnje javlja kod potomstva miševa izloženih jednom surovom eksperimentu.

https://www.bbc.com/future/article/20190326-what-is-epigenetics

Evo i originalnog sažetka eksperimenta:https://www.nature.com/articles/nn.3594

Da li moral utiče na ispoljavanje gena?

U novije vreme u nauci se sve češće govori o uticaju ishrane, životnih navika i okruženja roditelja na zdravlje dece. Često se može čuti to da su pušenje, ili izloženost DDT-u, veoma popularnom sredstvu kojim smo se u ranije vreme branili od insekata, doveli do pojave autizma, gojaznosti, astme i alergija i drugih poremećaja kod potomstva. Neke od tih tvrdnji spekulativno idu dalje i iznose pretpostavke o mogućem uticaju ponašanja i aktivnosti generacije deka i baka na kasnija pokoljenja. Da bi se ova stvar obrazložila potrebno je mnogo truda i koordinisanog naučnog rada, što je skoro nemoguće ako se imaju u vidu kratkovidi protivnici koji zbog interesa industrije žele da zaustave istraživanja koja idu u određenom pravcu. Tipičan primer je industrija gaziranih pića koja pokušava da odvrati pažnju čitavih nacija od šećera kao izvora modernih bolesti. Ove kompanije to rade nesmotrenim ili predumišljenim – ko će znati – preusmeravanjem pažnje javnosti na potrebu za vežbanjem, umesto na ozbiljnu redukciju ugljenih hidrata u piću i hrani. Mnoge nacije tako su se opredelile da grozničavo mlate rukama i nogama, ne shvatajući da ih gojaznima zapravo čini toksična količina šećera u gaziranim napicima i drugde. Na radost industrije, svi smo u konfuziji i pitamo se šta nas to truje u modernim vremenima? Iako šećer nije uzrok svih naših zala, prilično je jasno da ga treba izbaciti u što većoj meri i zameniti ga zdravim mastima, ali ga zameniti i dovoljnom količinom proteina i povremenim gladovanjem, a zatim se treba okrenuti i fizičkom vežbanju.

A sada dolazimo i do pravog junaka zdravog života, do morala. Moral u smislu tolerancije i ljubavi koja se izražava prema svojim bližnjima. Moral u smislu isticanja drugoga kao centra naše pažnje, umesto egocentrične oduševljenosti sobom i neprestanog truda da se nasilno izazove oduševljenje drugih. Ovo nasilno izazivanje oduševljenja drugih danas se najbolje vidi u postavljanju uspeha kao vrhunske vrednosti u društvu, umesto ideala ljubavi prema bližnjem. Danas su najuspešniji sportisti, ali i naučnici, ali i poslovni ljudi, centar svih društvenih dešavanja, a ljubav se izražava izveštačeno, kroz pozive na humanitarno angažovanje.

Ne želim dalje da pokazujem pogrešnost našeg modernog usmerenja, dovoljno je da se setimo primera nekih naših davnih prijatelja, deka i baka, koji su nas gledali kao božanska bića zbog svoje proste, otvorene ljubavi prema novom mladom biću. Nije im bilo važno da budemo najbolji, dovoljno im je bilo što smo njihovi i što smo zajedno. Oni su bili trag jednog prošlog vremena i u sebi su imali klicu večnog opstanka čoveka kao bića u ovom ekosistemu. Njihova ljubav u nas je utkala osećanje vrednosti i naša je dužnost da takav primer preuzmemo i sami, kako bi svi koji su u našoj blizini osetili vlastitu vrednost i smisao, umesto da se svi divimo izveštačenom idealu modernih gladijatora sporta ili poslovanja.

Da li je moguće da se geni oblikuju (u smislu epigenetskih promena, ne govorim ovde ni o kakvim mutacijama) čak i u slučaju kada mi usvajamo određene moralne norme? Da li je moguće da se geni prilagođavaju izražavanju povoljnih zdravstvenih ishoda u slučaju kada se čovek ponaša na tolerantan način, izražavajući elementarnu ljubav prema svojim bližnjima, ali i prema celom svetu? Zašto bi geni reagovali samo na hranu, piće, vežbanje, poštovanje dnevnog ciklizma i meditaciju? Odakle nam ta ideja?

Nije li neobično što je srednje očekivano trajanje života na siromašnoj Kubi gotovo isto kao i u prebogatoj, tehnološki superiornoj kapitalističkoj Americi? Kao da bogatstvo i ideologija uspeha nemaju uticaja na zdravlje i dugovečnost.

Da li je moguće da su tradicionalni ideali na svakom nivou, pa i na genetskom, izrazili ispravan odnos u svakodnevnoj životnoj praksi koji je kao posledicu imao i blagostanje potomstva, u zdravstvenom i materijalnom smislu? Iako sam svestan da nas ovo pitanje na provokativan način vraća u običajnu prošlost koja je puna slabosti i zatucanosti, mislim da moramo da odgovorimo na njega. Prema ovoj pretpostavci, zdravlje se može postići samo tamo gde svi žele da drugima bude dobro, ali ne i tamo gde svako želi samo da uspe i nada se da će se njegova sebična volja na neki volšeban način uskladiti sa sebičnim voljama svih ostalih. Mislim da bi mudraci iz prošlosti smatrali da sam veoma glup što uopšte postavljam ova pitanja.

Put u ketoadaptaciju profesora Finija

U jednom od najboljih predavanja o masnoj ishrani koja možete pronaći na internetu, profesor Stiven Fini (Stephen Phinney) govori o tajnama Inuita i drugih Severnih naroda Amerike.

On otkriva kako je 1980. godine odbranio doktorsku tezu u kojoj je definisao pojam „ketoadaptacije“, adaptacije na metabolizam masti koja se u periodu od nekoliko nedelja dešava u organizmu čoveka koji se okrenuo pretežnoj ishrani mastima. Negde u to vreme, naišao je na istorijsko svedočanstvo koje mu je pokazalo da je izvesni poručnik Švatka (Schwatka) takvu opservaciju napravio stotinak godina ranije. Najčešće, više od 75% dnevnog unosa kalorija potiče od masti kod ovog oblika ishrane i sledstvene adaptacije na metabolizam masti koji kao glavni energent koristi ketone, umesto glukoze. Profesor Fini tvrdi da su ketoni i proces ketoze ravnopravni u proizvodnji energije, ako ne i superiorni u odnosu na uobičajeni unos ugljenih hidrata. Tradicionalnim narodima Severne Amerike često je bilo dovoljno da unesu samo oko 5% energije poreklom od ugljenih hidrata, a bili su veoma snažni, visoki i atletski građeni, često značajno viši od kolonizatorske bele populacije. Sasvim neočekivano za nas, ovi urođenički narodi izbegavali su prekomeran unos proteina, zadovoljavali bi se sa oko 20% i ostatak energije (75%, ili više) unosili bi kroz masti.

Ako izdvojite neko vreme i uprkos skromnog kvaliteta snimka ipak pogledate priču koju kazuje profesor Fini, otkriće vam se svet koji se dugo skrivao pred vašim vlastitim očima.

Američki predsednik, Tomas Džeferson bio je zadivljen kada se susreo sa grupom od 14 Oseidž (Osage) Indijanaca sa severa, koji su došli da ga posete. U jednom pismu, zabeležio je da su to “najdivniji ljudi (finest men) koje možete sresti”. Svaki od njih bio je viši od Džefersona, iako je američki predsednik bio među višim Amerikancima. Imao je oko metar osamdeset sedam (šest stopa i 2 inča) i isticao se svojom stasitošću. Međutim, posetioci, koji su bili uobičajenog rasta za svoje pleme, bili su visoki između metar devedeset osam i dva metra i trinaest santimetara (6 stopa i šest inča do 7 stopa)… Njihova dijeta sastojala se pretežno od bufalovog mesa. Posebno muškarci nisu jeli sakupljanu hranu, takvo držanje je, na neki način, među njima bilo stvar ponosa.

Ovaj, ali i drugi primeri govore o tome da u procesu rasta i razvoja, ugljeni hidrati ne moraju biti prisutni. Oni su iz kulturnih, ili ekonomskih razloga poželjni, ali ne predstavljaju neophodan, odnosno “esencijalni” nutrijent.

Džon R. Džuit (John R. Jewitt, “The Prisoner of Nootka”) našao se na početku devetnaestog veka u zarobljeništvu naroda Nutka, zbog njihovog besa na Španske trgovce u današnjoj Kanadi. Džuit je Nutkama bio vredan, jer je bio kovač, znao je da pravi predmete od metala i poštedeli su mu život. Kada im je pobegao posle dve godine zajedničkog života, postao je veoma popularan, obilazio je Kanadu i predavao o životu Nutka. Nutke su sve jeli sa mašću. Nisu jeli ni hleb, niti bilo kakav oblik skroba. Skoro sva hrana sastojala im se od proteina i od masti. Čak su i bobičasto voće posluživali u masti!

Dva Britanca, lekari Or i Gilks (Orr and Gilks) koji su živeli među Masai ratnicima 1920-ih godina, videli su da su ovi urođenici visoki i zdravi (preko metar osamdeset tri, šest stopa). Ishrana među njihovim ratnicima sastojala se od 1.1 kilograma mesa, 2 litra mleka i 50-ak mililitara krvi dnevno. Oni su u proseku bili šest inča (14.4cm) viši od svojih suseda Kikuija koji su imali poljoprivredna imanja sa okućnicama.

Masaiji su gajili stoku i neumorno je pratili, služeći se kopljima i drugim oružjem za odbranu stoke od lavova, koji su lokalna pretnja.

Doktor Džon Rae prepešačio je oko 1500 milja (oko 2.400 kilometara) crtajući mapu Kanade. Prema kilometraži pređenoj na svojim nogama, on je verovatno jedan od najvećih putnika-geografa u novijoj istoriji sveta. Dok je uz upotrebu sekstanta utvrđivao tačan položaj zvezda i određivao obrise kopna, išao je sa lokalnim stanovništvom i hranio se njihovom dijetom, prepunom masti. Dešavalo bi se da on i njegovi saputnici pojedu skoro kilogram masti dnevno, ali nikada ne bi imali problem sa energijom, ili sa skorbutom.

Poručnik Švatka je u potrazi za izgubljenim brodom i posadom američke mornarice počeo da se hrani hranom Inuita, koja je podrazumevala mnogo masti od foka i ribe. Nekoliko godina jeo je ovu hranu, ali je samo u početku, u prve tri nedelje, osetio prolaznu slabost, što je danas poznato kao fenomen adaptacije na masnu hranu (ketoadaptacija). Kada se navikao, shvatio je kako pod ekstremnim uslovima hladnoće i odsustva biljaka čovek opstaje hiljadama godina. Kada se vratio u “razvijeni” svet, Švatka je objavio dnevnik sa opisom putovanja, ali i ishrane. Ovaj dnevnik je zatim izgubljen, ali je pronađen i ponovo objavljen 1965. godine.

Doktor Stiven Fini (Stephen Phinney), čiji roditelji su bili članovi Udruženja istoričara Konektiketa, naišao je na ovaj dnevnik 1980. godine. On drži ovo uzbudljivo predavanje u kome objašnjava adaptaciju čoveka na ekstremne uslove života kroz upotrebu masti u ishrani.

Zanimljivo je da je mast kod većine starih naroda bila osnovni izbor u ishrani i da je se stari narodi nisu stideli. Njihovo zdravlje nikada nije dovođeno u pitanje, a tako ni njihova dugovečnost, iako su se svojim životom praktično, ali dramatično, suprotstavljali pomodarskoj ideji o štetnosti holesterola, koja je razvijena u drugoj polovini dvadesetog veka.

Danas, doktor Stiven Fini i veliki broj savremenih lekara, nastoje da isprave nepravdu i vrate zdrave masti u ishranu čoveka. U tu svrhu, u poslednjem delu izlaganja koje ovde prilažem, Fini pokazuje rezultate sportista (biciklista) nakon adaptacije na masnu hranu. Ovaj oblik ishrane, u kojem je iznos energije dobijen iz masti barem 75% i koji se naziva ketogena ishrana, posebno je primenljiv ako se koristi u sportovima u kojima se traži ekstremna izdržljivost, kao što su biciklizam, ili planinarenje!

Zahvaljujući inovativnim lekarima i istraživačima, masna ishrana se ponovo vraća na trpezu modernog sveta, uz uslov eliminacije ugljenih hidrata, koji kod određenog dela populacije izazivaju negativne efekte, nalik na šećernu bolest i mnoge druge metaboličke probleme.

Ovde možete videti predavanje o takozvanom “urođeničkom argumentu”, u prilog masnoj ishrani.

Napominjem da priloženi video materijal nije moj i da je moj samo prevod, koji je namenjen u svrhu obrazovanja i širenja saznanja o mogućnostima ishrane u životu čoveka.