Držati tigra za rep

Da li ste čuli za izreku: „držati tigra za rep?“

Evo šta ona znači: ako uhvatite tigra za rep, vi činite rizičnu i neočekivanu stvar. Tigar je opasna životinja i može se okrenuti prema vama i napasti vas. Međutim, ako ga držite, možete ga još neko vreme sprečiti da vas napadne, tako što ćete ga kontrolisati njegovim repom, ali ćete tada rizikovati da ga razjarite, nakon čega će vas možda napasti mnogo žešće. Pre ili kasnije, moraćete da ga pustite.

Smisao je najpre u tome da je kontrola tigra držanjem za rep pogrešna, a zatim da je ipak potrebno da tigra pravovremeno pustite, i to što ranije, kako ne biste bili suočeni sa njegovom žestinom, već kako biste se pažljivo izvukli iz nevolje i udaljili. Ili, opet, da biste zaista dokusurili zver.

Ne znam ko je smislio ovu izreku, niti zašto, ali princip je jasan. Problem koji može da eskalira treba rešiti bez okolišenja.

Mi smo se uhvatili u borbu sa virusom korona kao da je to kratkotrajni šumski požar. Daj bože da jeste, ali šta ako je to jedna od onih bolesti, kao što su grip, ili prehlade, koja će se uporno javljati iz sezone u sezonu, varirati i modifikovati i neizbežno nas uvek iznova pogađati sa inovativnom nepredvidljivošću kao što to rade i druge sezonske bolesti?

Sva je prilika da je tako i da ćemo pre ili kasnije morati da razmislimo o tome da li je naša strategija izolacije jedini pristup ovoj nevolji. Ne može se živeti pod zemljom, ako ste čovek.

Udar bolesti bio je silan i neočekivan i nama u Srbiji data je šansa da odgovorimo najbolje kako znamo i verovatno je da je naš odgovor bio dobar, jer smo disciplinovano ostali kod kuće i umanjili šansu bolesti da se brzo proširi, pokazujući veliki stepen solidarnosti i razumevanja okolnosti.

Međutim, sada je vreme da se još malo razmisli, jer ovako ekstreman odgovor može postati i neposredno destruktivan, ukoliko se održi u dužem vremenskom roku. Ono što je sada naš zadatak je da razmislimo: kako da razvijemo mehanizme za nastavak društvenog života koji su maksimalno bezbedni, a koji će nam omogućiti ne samo da preživimo, nego i da nastavimo da se razvijamo i rastemo?

Nije ovo jedina nevolja koja je pogodila Srbe u novije vreme. Prošli smo mi i kroz pustoš ekonomskih sankcija i kroz rat i kroz tajkunske privatizacije koje su običnog čoveka ostavile na cedilu, pravdajući se nekakvim neumitnim zamajcem istorije.

Nije ni ova himera ništa drugačija od ostalih nevolja.

Već smo videli da je jedan deo populacije u stanju da se izbori sa virusom korona, jer se jedan broj već razboleo i izlečio. Izlečio se, naravno, sam: svojim imunitetom. Priroda je predvidela da se odupremo velikim bolestima i da se održimo, tako je to i danas. Oni koji su se izlečili, u ovom slučaju, postaju oslonac za ostale. Osim što više ne mogu da prenesu virus, oni su stekli i određeni imunitet na njega i mogu pomoći društvu u nastavku borbe. U tom smislu, jedan broj medicinskih radnika, ali i ostalih građana ovog bogatog i kompleksnog društva, već je prošao kroz svojevrsnu imunizaciju i treba im omogućiti da nastave da pružaju svoj doprinos.

Pa niko neće, valjda, sa stečenom privilegijom imuniteta tražiti da se izvuče iz neprijatnosti i ode u penziju, kao nekakav prvoborac epidemije?

Ovo je razlog zbog kojega je testiranje, u smislu potrage za antitelima, dobro: brže ćemo doznati koga je od nas pregazio brzi voz pod imenom „koronavirus“ i ko je, uprkos tome, ostao na nogama. Mnogi među nama nisu stari, nisu bolesni, nemaju šećer, imaju solidna pluća, nisu sagoreli radeći ili brinući, ne puše, bave se sportom i redovno se izlažu suncu i prirodnim stihijama, te ne predstavljaju laki plen, ne samo za koronavirus, nego ni za gadnije protivnike.

Prestanimo da se ponašamo kao lovina. Nismo mi na ovom svetu od juče i, ako malo razmislimo,  ni ovaj strašni tigar nije ništa novo.

Iskustvo iz Hong Konga – mišljenje profesora Huija

U televizijskoj emisiji od 10. marta ove godine, honkonški novinar i publicista Majkl Čugani razgovara sa profesorom Dejvidom Huijem, stručnjakom za respiratorne bolesti Kineskog univerziteta u Hong Kongu povodom epidemije virusa korona. Hong Kong je sredina sa velikim iskustvom borbe sa novim respiratornim bolestima. Između 2002. i 2004. u ovom gradu vladala je epidemija teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS, Severe Acute Respiratory Syndrome) koji je, srećom, obuzdan i nije se proširio na ceo svet.

U ovom intervjuu, profesor Hui objašnjava okolnosti koje će dovesti do završetka epidemije i u njih ubraja mogućnost da ćemo se na kraju svi zaraziti. Pretpostavka da ćemo se svi zaraziti proističe iz saznanja da je virus nov i da nemamo izgrađeni imunitet prema njemu. Utešno je to što veliki broj ljudi prođe kroz ovu infekciju bez bilo kakvih simptoma, ili sa simptomima gripa i prehlade, ali bez većih posledica.

Profesor preporučuje dobru ličnu higijenu, nošenje maski u javnom prevozu i nastavak mera ograničenja koje su aktuelne u Hong Kongu. To podrazumeva karantin za osobe koje su bile u dodiru sa obolelima i izbegavanje javnih okupljanja i druge mere.

Na kraju, ako kroz ovu infekciju prođe 50-60% populacije, javiće se zaštitni efekat „imuniteta stada“ i prestaće tako radikalno širenje, a možda će epidemija i prestati. Međutim, pošto je bolest nova, mi ne znamo dovoljno o njoj. Jedino testovi krvi sa utvrđenim antitelima na virus korona mogu nam dati pouzdanu informaciju o tome koliko se ljudi zarazilo i kolika je zapravo smrtnost, to jest, kakve su posledice. Danas nemamo takve analize, a verovatno je da će i to jednoga dana doći na red.

Profesor Hui tvrdi da je izlazak u šetnju zapravo preporučljiv, ali da to ne sme biti tamo gde je veliki broj ljudi na malom prostoru. Distanca se mora držati.

Grad Vuhan je zatvoren 23. januara, ali ga je do tog trenutka napustilo već oko 5 miliona ljudi. Od ovih ljudi infekcija se raširila u Kini i izvan Kine.

Majkl Čugani pita: da li je u redu to što se mnogo ljudi pojavljuje na popularnom honkonškom šetalištu kraj obale i što je disciplina ograničenja popustila?

Nije, odgovara profesor Hui, mere ograničenja, među kojima je i društveno distanciranje dale su izvanredne rezultate i moraju se nastaviti.

„Izlazak u šetnju, napolje, zapravo, dobra je ideja“, kaže profesor Hui, „ali pokušajte da izbegnete gužvu.“

http://news.tvb.com/programmes/straighttalk/5e6799f9335d19df678ed10f/–Will-the-coronavirus-burn-out-or-become-a-pandemic

Mišljenje poznatog epidemiologa sa Univerziteta Stanford o virusu korona

Da li je moguće da smo zbog velike brige oko zaraze preterali sa merama protiv nove bolesti? Profesor medicine, biomedicinske nauke o podacima, statistike, epidemiologije i populacionog zdravlja sa Stanforda, Džon P. A. Joanidis, pita se da li je naš odnos prema epidemiji fijasko? Da li je moguće da smo, zapažajući tok, širenje i rezultat jedne sezonski aktivne forme zaraze, samo pažljivo pratili njene teške posledice koje bi se i inače ispoljile, kao što se svake godine ispoljavaju i posledice čitavog niza drugih bolesti koje nalikuju na grip?

Profesor Joanidis kaže da se testiraju uglavnom najugroženiji oboleli i da je na osnovu takvih testova Svetska zdravstvena organizacija zaključila da je procenat smrtnosti oko 3,4%. Međutim, izolovani primeri, kao što je onaj sa prisilno zaustavljenim i izolovanim brodom Dijamantska princeza pokazuju da bi procenat smrtnosti bio oko 0,125% ako bi se brojke putnika prenele na populacionu strukturu Sjedinjenih Država. Međutim, pošto je ovaj uzorak izuzetno mali, sa 700 inficiranih putnika i članova posade, prava stopa smrtnosti mogla bi da se rastegne od pet puta manje – 0,025%, do pet puta više – 0,625%, kao što je moguće i da još neko od pacijenata umre kasnije, ili da turisti imaju različitu učestalost hroničnih bolesti, te da i to utiče na verovatnoću. Ovo bi moglo da izazove dodatnu neizvesnost procene i da rastegne mogućnost smrtnog ishoda na 0,05% do 1%.

Ovo pokazuje kakav raspon pandemija može da zadobije. Ako bi procenat bio 0,05, onda bi smrtnost bila manja nego kod sezonskog gripa. Međutim, profesor Joanidis ukazuje na mogućnost da smrtnost bude i 8% ukoliko pogodi populaciju u staračkom domu, kao što pokazuje slučaj iz 2003. godine, opisan u stručnoj periodici, u kojem se, pored ostalog, beleži i da niko od osoblja doma nije razvio simptome zapaljenja pluća.

Širom sveta, bolesti koje potiču od ovakvih uzroka, utapaju se u okvir od oko 60 miliona smrti od različitih uzroka svake godine.

Iako u Americi postoji razvijen sistem za merenje prisustva gripa, najčešće se on u laboratorijama potvrđuje u malom broju uzoraka. Na primer, ove godine je testirano oko 1.073.976 ljudi, ali je grip potvrđen kod samo 222.552 osoba, što je 20,7%. U istom periodu, broj obolelih od bolesti nalik na grip, je između 36.000.000 i 51.000.000, sa između 22.000 i 55.000 smrtnih ishoda.

U seriji autopsija izvedenih u sezoni 2016/2017, na uzorku od 57 osoba, testiranje je pokazalo da je virus gripa bio prisutan kod 18%, dok je bilo kakav oblik respiratornog virusa primećen kod 47%. Međutim, na ovaj način ništa nije dokazano, jer se mnoge bolesti superimponuju (nadograđuju, nadodaju) na već postojeće bolesti i prisustvo virusa ne označava nužno i uzrok smrti.

Ukoliko je stopa smrtnosti od ovog virusa 0,3% i zarazi se 1% populacije u SAD, to bi značilo oko 10.000 smrti i u prošlosti tako nešto ne bi bilo praćeno značajnim vestima u novinama.

Osim toga, ako se ne bi dosledno primenile mere društvene izolacije, ili ako one ne bi bile poštovane, tako da se zatvore škole i izoluju deca, i to pod uslovom da ona ne stupe u kontakt sa osetljivom populacijom, rezultat bi izostao, a posebno u slučaju da je stopa smrtnosti veća, a bolest zaraznija. Još jedan negativan efekat mogao bi se dogoditi zbog izolacije: da se kod mladih se ne razvije takozvani „imunitet stada“ koji i treba da se razvije kod ove manje rizične grupe. Takođe, nije lako proceniti ni uticaj sprečenosti roditelja da odlaze na posao i posledice koje to prate?

Problem se javlja, opet, ako nova bolest previše uposli zdravstveni sistem te se velika smrtnost javi zbog obolelih od ostalih bolesti: srčanih i moždanih udara, povreda, krvarenja. Ako COVID19 „zaravni“ krivu i uspori se oboljevanje od virusa korona, može se javiti povećana smrtnost od ostalih uzroka. Ukoliko zdravstveni sistem dakle, bude opterećen u produženom periodu, umesto u kratkoj i akutnoj fazi, moguće je očekivati da bude preopterećen na duge staze, zbog nemogućnosti da se bavi ostalim problemima. Za sve ove mogućnosti, nedostaju nam podaci za procene, nedostaju nam brojke.

Niko u ovom trenutku ne računa ostale posledice: moguće socijalne nemire, mentalno oboljevanje, posledice po ekonomiju.

Profesor Joanidis tvrdi da je moguće da bude zaraženo i oko 60% čovečanstva i da smrtnost bude oko 1%, premda ne veruje da će se to desiti. U tom slučaju, posledice će ličiti na poznati grip iz 1918, kada je, pored ostalog, umrlo i mnogo mladih, a to bi značilo oko 40 miliona mrtvih.

„Možemo se samo nadati da će, kao 1918, život nastaviti“, kaže Joanidis.

„Nasuprot tome, sa višemesečnim, ako ne i višegodišnjim prekidom poslovanja, život se uveliko zaustavlja, kratkoročne i dugoročne posledice sasvim su nepoznate, a milijarde, ne samo milioni života mogu biti ugroženi.“

Neke od izloženih opcija liče na slona kojega je napala mačka, kaže profesor. Frustrirana životinja, nastojeći da izbegne mačku, skače sa litice i gine. Verovatno ćemo uskoro prepoznati šta nam nosi vreme. Nadamo se najboljem.

Nije ovo prva kriza koju nam je život naneo.