Mišljenje poznatog epidemiologa sa Univerziteta Stanford o virusu korona

Da li je moguće da smo zbog velike brige oko zaraze preterali sa merama protiv nove bolesti? Profesor medicine, biomedicinske nauke o podacima, statistike, epidemiologije i populacionog zdravlja sa Stanforda, Džon P. A. Joanidis, pita se da li je naš odnos prema epidemiji fijasko? Da li je moguće da smo, zapažajući tok, širenje i rezultat jedne sezonski aktivne forme zaraze, samo pažljivo pratili njene teške posledice koje bi se i inače ispoljile, kao što se svake godine ispoljavaju i posledice čitavog niza drugih bolesti koje nalikuju na grip?

Profesor Joanidis kaže da se testiraju uglavnom najugroženiji oboleli i da je na osnovu takvih testova Svetska zdravstvena organizacija zaključila da je procenat smrtnosti oko 3,4%. Međutim, izolovani primeri, kao što je onaj sa prisilno zaustavljenim i izolovanim brodom Dijamantska princeza pokazuju da bi procenat smrtnosti bio oko 0,125% ako bi se brojke putnika prenele na populacionu strukturu Sjedinjenih Država. Međutim, pošto je ovaj uzorak izuzetno mali, sa 700 inficiranih putnika i članova posade, prava stopa smrtnosti mogla bi da se rastegne od pet puta manje – 0,025%, do pet puta više – 0,625%, kao što je moguće i da još neko od pacijenata umre kasnije, ili da turisti imaju različitu učestalost hroničnih bolesti, te da i to utiče na verovatnoću. Ovo bi moglo da izazove dodatnu neizvesnost procene i da rastegne mogućnost smrtnog ishoda na 0,05% do 1%.

Ovo pokazuje kakav raspon pandemija može da zadobije. Ako bi procenat bio 0,05, onda bi smrtnost bila manja nego kod sezonskog gripa. Međutim, profesor Joanidis ukazuje na mogućnost da smrtnost bude i 8% ukoliko pogodi populaciju u staračkom domu, kao što pokazuje slučaj iz 2003. godine, opisan u stručnoj periodici, u kojem se, pored ostalog, beleži i da niko od osoblja doma nije razvio simptome zapaljenja pluća.

Širom sveta, bolesti koje potiču od ovakvih uzroka, utapaju se u okvir od oko 60 miliona smrti od različitih uzroka svake godine.

Iako u Americi postoji razvijen sistem za merenje prisustva gripa, najčešće se on u laboratorijama potvrđuje u malom broju uzoraka. Na primer, ove godine je testirano oko 1.073.976 ljudi, ali je grip potvrđen kod samo 222.552 osoba, što je 20,7%. U istom periodu, broj obolelih od bolesti nalik na grip, je između 36.000.000 i 51.000.000, sa između 22.000 i 55.000 smrtnih ishoda.

U seriji autopsija izvedenih u sezoni 2016/2017, na uzorku od 57 osoba, testiranje je pokazalo da je virus gripa bio prisutan kod 18%, dok je bilo kakav oblik respiratornog virusa primećen kod 47%. Međutim, na ovaj način ništa nije dokazano, jer se mnoge bolesti superimponuju (nadograđuju, nadodaju) na već postojeće bolesti i prisustvo virusa ne označava nužno i uzrok smrti.

Ukoliko je stopa smrtnosti od ovog virusa 0,3% i zarazi se 1% populacije u SAD, to bi značilo oko 10.000 smrti i u prošlosti tako nešto ne bi bilo praćeno značajnim vestima u novinama.

Osim toga, ako se ne bi dosledno primenile mere društvene izolacije, ili ako one ne bi bile poštovane, tako da se zatvore škole i izoluju deca, i to pod uslovom da ona ne stupe u kontakt sa osetljivom populacijom, rezultat bi izostao, a posebno u slučaju da je stopa smrtnosti veća, a bolest zaraznija. Još jedan negativan efekat mogao bi se dogoditi zbog izolacije: da se kod mladih se ne razvije takozvani „imunitet stada“ koji i treba da se razvije kod ove manje rizične grupe. Takođe, nije lako proceniti ni uticaj sprečenosti roditelja da odlaze na posao i posledice koje to prate?

Problem se javlja, opet, ako nova bolest previše uposli zdravstveni sistem te se velika smrtnost javi zbog obolelih od ostalih bolesti: srčanih i moždanih udara, povreda, krvarenja. Ako COVID19 „zaravni“ krivu i uspori se oboljevanje od virusa korona, može se javiti povećana smrtnost od ostalih uzroka. Ukoliko zdravstveni sistem dakle, bude opterećen u produženom periodu, umesto u kratkoj i akutnoj fazi, moguće je očekivati da bude preopterećen na duge staze, zbog nemogućnosti da se bavi ostalim problemima. Za sve ove mogućnosti, nedostaju nam podaci za procene, nedostaju nam brojke.

Niko u ovom trenutku ne računa ostale posledice: moguće socijalne nemire, mentalno oboljevanje, posledice po ekonomiju.

Profesor Joanidis tvrdi da je moguće da bude zaraženo i oko 60% čovečanstva i da smrtnost bude oko 1%, premda ne veruje da će se to desiti. U tom slučaju, posledice će ličiti na poznati grip iz 1918, kada je, pored ostalog, umrlo i mnogo mladih, a to bi značilo oko 40 miliona mrtvih.

„Možemo se samo nadati da će, kao 1918, život nastaviti“, kaže Joanidis.

„Nasuprot tome, sa višemesečnim, ako ne i višegodišnjim prekidom poslovanja, život se uveliko zaustavlja, kratkoročne i dugoročne posledice sasvim su nepoznate, a milijarde, ne samo milioni života mogu biti ugroženi.“

Neke od izloženih opcija liče na slona kojega je napala mačka, kaže profesor. Frustrirana životinja, nastojeći da izbegne mačku, skače sa litice i gine. Verovatno ćemo uskoro prepoznati šta nam nosi vreme. Nadamo se najboljem.

Nije ovo prva kriza koju nam je život naneo.