Da li moral utiče na ispoljavanje gena?

U novije vreme u nauci se sve češće govori o uticaju ishrane, životnih navika i okruženja roditelja na zdravlje dece. Često se može čuti to da su pušenje, ili izloženost DDT-u, veoma popularnom sredstvu kojim smo se u ranije vreme branili od insekata, doveli do pojave autizma, gojaznosti, astme i alergija i drugih poremećaja kod potomstva. Neke od tih tvrdnji spekulativno idu dalje i iznose pretpostavke o mogućem uticaju ponašanja i aktivnosti generacije deka i baka na kasnija pokoljenja. Da bi se ova stvar obrazložila potrebno je mnogo truda i koordinisanog naučnog rada, što je skoro nemoguće ako se imaju u vidu kratkovidi protivnici koji zbog interesa industrije žele da zaustave istraživanja koja idu u određenom pravcu. Tipičan primer je industrija gaziranih pića koja pokušava da odvrati pažnju čitavih nacija od šećera kao izvora modernih bolesti. Ove kompanije to rade nesmotrenim ili predumišljenim – ko će znati – preusmeravanjem pažnje javnosti na potrebu za vežbanjem, umesto na ozbiljnu redukciju ugljenih hidrata u piću i hrani. Mnoge nacije tako su se opredelile da grozničavo mlate rukama i nogama, ne shvatajući da ih gojaznima zapravo čini toksična količina šećera u gaziranim napicima i drugde. Na radost industrije, svi smo u konfuziji i pitamo se šta nas to truje u modernim vremenima? Iako šećer nije uzrok svih naših zala, prilično je jasno da ga treba izbaciti u što većoj meri i zameniti ga zdravim mastima, ali ga zameniti i dovoljnom količinom proteina i povremenim gladovanjem, a zatim se treba okrenuti i fizičkom vežbanju.

A sada dolazimo i do pravog junaka zdravog života, do morala. Moral u smislu tolerancije i ljubavi koja se izražava prema svojim bližnjima. Moral u smislu isticanja drugoga kao centra naše pažnje, umesto egocentrične oduševljenosti sobom i neprestanog truda da se nasilno izazove oduševljenje drugih. Ovo nasilno izazivanje oduševljenja drugih danas se najbolje vidi u postavljanju uspeha kao vrhunske vrednosti u društvu, umesto ideala ljubavi prema bližnjem. Danas su najuspešniji sportisti, ali i naučnici, ali i poslovni ljudi, centar svih društvenih dešavanja, a ljubav se izražava izveštačeno, kroz pozive na humanitarno angažovanje.

Ne želim dalje da pokazujem pogrešnost našeg modernog usmerenja, dovoljno je da se setimo primera nekih naših davnih prijatelja, deka i baka, koji su nas gledali kao božanska bića zbog svoje proste, otvorene ljubavi prema novom mladom biću. Nije im bilo važno da budemo najbolji, dovoljno im je bilo što smo njihovi i što smo zajedno. Oni su bili trag jednog prošlog vremena i u sebi su imali klicu večnog opstanka čoveka kao bića u ovom ekosistemu. Njihova ljubav u nas je utkala osećanje vrednosti i naša je dužnost da takav primer preuzmemo i sami, kako bi svi koji su u našoj blizini osetili vlastitu vrednost i smisao, umesto da se svi divimo izveštačenom idealu modernih gladijatora sporta ili poslovanja.

Da li je moguće da se geni oblikuju (u smislu epigenetskih promena, ne govorim ovde ni o kakvim mutacijama) čak i u slučaju kada mi usvajamo određene moralne norme? Da li je moguće da se geni prilagođavaju izražavanju povoljnih zdravstvenih ishoda u slučaju kada se čovek ponaša na tolerantan način, izražavajući elementarnu ljubav prema svojim bližnjima, ali i prema celom svetu? Zašto bi geni reagovali samo na hranu, piće, vežbanje, poštovanje dnevnog ciklizma i meditaciju? Odakle nam ta ideja?

Nije li neobično što je srednje očekivano trajanje života na siromašnoj Kubi gotovo isto kao i u prebogatoj, tehnološki superiornoj kapitalističkoj Americi? Kao da bogatstvo i ideologija uspeha nemaju uticaja na zdravlje i dugovečnost.

Da li je moguće da su tradicionalni ideali na svakom nivou, pa i na genetskom, izrazili ispravan odnos u svakodnevnoj životnoj praksi koji je kao posledicu imao i blagostanje potomstva, u zdravstvenom i materijalnom smislu? Iako sam svestan da nas ovo pitanje na provokativan način vraća u običajnu prošlost koja je puna slabosti i zatucanosti, mislim da moramo da odgovorimo na njega. Prema ovoj pretpostavci, zdravlje se može postići samo tamo gde svi žele da drugima bude dobro, ali ne i tamo gde svako želi samo da uspe i nada se da će se njegova sebična volja na neki volšeban način uskladiti sa sebičnim voljama svih ostalih. Mislim da bi mudraci iz prošlosti smatrali da sam veoma glup što uopšte postavljam ova pitanja.