O tome kako možete pomoći svom lekaru ako ga ne susretnete

Kada bi ljudi bili malo zdraviji, bolesti kao što je COVID-19 bi imale manje uticaja nad nama. U prošlu subotu pisao sam o zdravlju starijih ljudi čiji je imunitet ravan imunitetu dvadesetogodišnjaka, samo zato što redovno voze bicikl, doduše, veoma intenzivno i na duge pruge. Oslonio sam se na dobar tekst medicinskog dopisnika BBC-a.

Takođe, pisao sam i o tome da se količina šećera u krvi može smanjiti praktično preko noći. Dovoljno je da se šećeri izbace iz ishrane, i da se pomalo gladuje. U zavisnosti od opšteg stanja zdravlja, neko na ovaj način može u potpunosti prevazići problem šećerne bolesti, ali neko će biti u mogućnosti da sebi u određenoj meri olakša život.

Svima je znano da su komplikacije kod virusa korona prisutne ponajviše kod starijih, gojaznih, šećeraša i bolesnika sa visokim pritiskom i srčanim oboljenjima, dakle kod metabolički bolesnih pacijenata. Poznato je da najčešće komplikacije imaju pacijenti sa komorbiditetima, jednom ili više istovremenih bolesti.

Danas smo ušli u stanje u kojem se autoritetu lekara slepo veruje, a tome pogoduje i podrška proizvođača lekova, političara i čitavi ekosistem mediokriteta, koji govore kako je najbolje slušati „stručnjake“ i ne izmišljati toplu vodu. Ovo mnogima odgovara, jer se prodaju skupa rešenja i pacijentu se istovremeno uliva fatalistički doživljaj „pomoći koja dolazi spolja“. Dok pacijent sedi u strahu i gleda apokaliptične TV sesije o sve goroj svetskoj nevolji, za akciju se sprema čitavi lanac „ratnika prodaje“ koji će mu, izbezumljenom, ponuditi nešto kroz „apseling“ i „kros-seling“, kada se konačno zatekne u apoteci sa jeftinim receptom za beta blokator.

„Da li biste želeli da probate i ovaj novi suplement?“, pitaće ga apotekarska tehničarka, striktno instruisana da ponudi još jednu skupu, ali atraktivnu mogućnost. Čik odbijte! Ovaj eko-sistem koji okružuje industriju zdravlja živi od vaše strepnje.

Za to vreme gledamo kako su „sleteli Kinezi“, „došli Rusi“, kako će „stići aspiratori“, samo da dometnemo još jedan… Sada „ništa nije do nas“, sve je do „njih“. A kakva je to zabluda!

Svaka čast ruskom hloru, ali tako je propušteno da se na zdravlje deluje bogatijim spektrom sredstava, ali pre svega fizičkim kretanjem, boravkom na suncu i kvalitetnim izborom hrane. U jeku epidemije, pojavljuju se znalci koji nas ubeđuju da moramo ostati u četiri zida, bez obzira na suočenost sa istinom da ćemo, pre ili kasnije, morati da izađemo na svetlost dana. A šta ćemo tada raditi? Kako ćemo se tada braniti od korone? Strašno je i pomisliti na to šta će se desiti ako virus ostane u punom jeku još nekoliko meseci! Možda ćemo morati da smršamo deset kilograma i da počnemo da idemo u duge šetnje! Tako se, pored ostalog, popravlja metaboličko zdravlje i smanjuje rizik od virusa.

Polovinom prošlog veka došli smo do pogrešne pretpostavke da je holesterol štetan za zdravlje (pogledati rezultate kvalitetnih i modernih studija PURE i HUNT iz ovog veka!) i da je određena vrsta ishrane opasna za srce. Neistinita hipoteza o holesterolu, koja je mnoge lakoverne osobe koštala zdravlja, danas je prepoznata kao sumnjiva i nedokazana, ali je inercija toliko snažna da je veliko pitanje kada će biti zaista prevaziđena. Javnost kao papagaj ponavlja priču kako je čula da je „najzdravija mediteranska ishrana“, iako je u vestima bilo reči da je „mediteranska dijeta mrtva“ i to su čelni ljudi Svetske zdravstvene organizacije (popularna WHO kojoj ovih dana toliko verujemo dok nas hrani informacijama o virusu COVID-19), a ne grupica buntovnih kontraša.

Zapadni svet, a posebno Amerika, mnogo je agilniji i borbeniji u plasmanu svojih ideja i u zahtevima za ostvarenje svojih prava. Tamo već postoji ogroman broj konvencionalno obrazovanih stručnjaka koji su primetili slabosti vladajuće paradigme i odlučili da demonstriraju bolje mogućnosti. Tipičan primer je doktor Dejl Bredesen koji je pokazao da je moguće izlečiti Alchajmerovu bolest. Dakle: ne „zalečiti“, ili „sanirati“, već izlečiti (znam kako vam ovo zvuči). Doktor Bredesen je u tu svrhu odlučio da primeni kompleksan i zahtevan pristup sa 36 istovremenih terapeutskih sredstava i to je dalo rezultat kod skoro svih njegovih pacijenata. Sada se Amerikom širi „Bredesenov protokol“ kao optimistična formula za tretman teške bolesti.

Ovaj pristup naziva se „funkcionalnim“ pristupom u medicini i okuplja značajan broj zdravstvenih radnika koji smatraju da ne postoji dovoljno gotovih rešenja, kao i da se rešenje uglavnom ne može pronaći u jednoj piluli, nego da treba tražiti kreativna i raznovrsna sredstva koja daju rezultate, čak i pre nego što razumemo mehanizme na osnovu kojih ona deluju.

Među glavnim alatima doktora Bredesena nalaze se redovno fizičko vežbanje, redovni odlazak na spavanje u toku noći i ustajanje u jutarnjim časovima, zdrava i kvalitetna ishrana (a to je u njegovom slučaju posebna i duža priča), borba protiv stresa, meditacija, suzbijanje zapaljenskih procesa, rigorozna popravka zuba sa vađenjem tamnih plombi koje sadrže živin amalgam, za šta se odlazi kod posebno sertifikovanih zubara za bezbednu zamenu plombi.

Problem koji prati promociju ovih rešenja je u tome što deluju previše benigno i što ih zastupaju ljudi koji izgledaju obično, a naša psiha kao da očekuje „posebne“ ljude, heroje i „posebne“ lekove, kao što su već notorne priče o „jednom ruskom lekaru“ i o „jednoj travci iz Brazila“.

Naša psiha želi da doživi mistični put do isceljenja, ali to je dokaz da smo žedni priče, narativa i mistike, a ne da je isceljenje natprirodno.

Ako se poveruje u tvrdnju o jednostavnosti najkvalitetnijih mogućnosti za tretman, možda se suočavamo sa strašnim saznanjem da smo za svoje zdravstveno stanje odgovorni mi sami. Međutim, ubrzo se oseti olakšanje kada se prepozna koliko je ovaj put lakši za sve, i za doktore koji nas leče i za pacijente.

Dok čekamo da nas izleče sumorni i nezainteresovani stručnjaci, možda ćemo otkriti i da je njihova uloga ionako uvek periferna i da smo u glavnoj ulozi uvek mi.

Gojaznost, holesterol i virusi

Velika studija obolelih od novog koronavirusa, na uzorku od 4103 osobe, u najviše pogođenoj sredini u SAD, u Njujorku, govori o tome da je starost najvažniji faktor rizika za novu bolest. Međutim, odmah na drugom mestu nalazi se gojaznost. Nedavno sam objavio crticu na osnovu članka sa BBC-a o starijim osobama koje vežbaju vozeći bicikl i prikazao mišljenje stručnjaka iz 2018. godine neopterećene zarazama, da je imunitet osoba starijih od 80 godina jednak mladalačkom imunitetu dvadesetih, samo ako se stariji posvete fizičkom vežbanju.

Isto se odnosi i na gojaznost. Ovaj „hronični faktor“, kako ga nazivaju u članku iz ZDNeta, sličan je ostalim rebusima naše egzistencije, nerešiv je samo dok smo u traganju, ali se brzo razvejava sa otkrivenim rešenjem. Za nekoga je rešenje gladovanje, za nekoga dobro osmišljena dijetetika, ali već sami početak gubljenja težine garantuje određenu dodatnu odbrambenu snagu organizma, ako je posledica dijetetske intervencije, ili drugih zdravih razloga, a ne nekog patološkog procesa. Ovaj gubitak ukazuje i na smanjenje šećera u krvi i na sagorevanje masti, na metabolički mehanizam ketoze, koja je, zapravo, jednaka fenomenu sagorevanja masti, neophodnom za gubitak kilaže.

Takođe, poznato je i da se virusi i mikroorganizmi ne snalaze dobro u masnom i dinamičnom okruženju kakvo postoji kod osoba sa povišenim holesterolom, koji se, paradoksalno javlja i kao značajan prediktor dugovečnosti kod starijih osoba. Povišeni holesterol posebno štiti od smrti putem infekcije i sepse kod starijih, dok istraživanja epidemije iz Venžoua pokazuju da su pacijenti oboleli od koronavirusa gubili značajnu količinu holesterola u toku bolesti, koja se zatim, vraćala na početnu vrednost po okončanju bolesti.

Povišeni šećer koji postoji kod osoba sa suvišnim kilogramima, pa čak i šećerna bolest, postepeno se normalizuju kod značajnog broja ljudi koji se opredele za masnu ishranu i terapeutsku restrikciju ugljenih hidrata. Ovo je proces koji se pokreće već u toku prve noći, a u kratkom vremenu može dovesti do značajnog ispravljanja mnogih pokazatelja dobrog zdravlja.

Vredno je pokušati sa smanjenjem telesne težine, jer nam ono donosi mnogo više od lepšeg izgleda, ili veće otpornosti na viruse i mikroorganizme. Verovatno je da su istraživanja iz dvadesetog veka bila u zabludi kada su dijetetske masti označila kao štetne za kardiovaskularno zdravlje. Dokazi koje moderna nauka sabira o ovoj temi ukazuju na to.

Američki lekar koji pomaže Indiji savetima o ishrani

Ako organizam prisiljavamo da troši ugljene hidrate, često se javlja metabolički disbalans koji rezultuje dijabetesom. Jedan od načina da se prevaziđe problem gojaznosti i dijabetesa je dijeta sa malom količinom ugljenih hidrata, bez hleba, bez skroba i bez procesiranog šećera.

Doktor Ron Rosdejl dao je intervju Ajvoru Kaminsu u sjajnom podkastu „Debeli car“ (The Fat Emperor) i izneo svoje poglede na postojeću krizu. Ron Rosdejl daje intervju iz Indije, gde već godinama boravi na poziv indijske vlade i pomaže im u pitanjima ishrane i gde se zatekao u vanrednom stanju, u vreme epidemije koronavirusa.

Indija je zemlja koja, kao i Kina danas prednjači u broju pacijenata obolelih od dijabetesa i od metaboličkih bolesti. Iako su obe zemlje pod velikim pritiskom modernog životnog stresa i nekvalitetne hrane, u oči pada i to da je tamošnja ishrana tradicionalno zasnovana pretežno na ugljenim hidratima (hleb, pirinač, skrob, procesirana hrana), pa je i velika verovatnoća da se ispolji toksično delovanje ugljenih hidrata.

Doktor Rosdejl smatra da je izgubljena senzitivnost leptina, hormona koji emituju masne ćelije i koji je otkriven u toku 1990-ih godina, ključni razlog za porast broja gojaznih i obolelih od šećerne i od drugih hroničnih bolesti. Prelazak na masniju ishranu, bez ugljenih hidrata, ili sa veoma malo ugljenih hidrata, veoma brzo smanjuje nivo leptina u ogranizmu i popravlja opšte stanje. Ovakva izmena dijete brzo popravlja balans organizma i dovodi do smanjenja nivoa šećera u krvi, kao i do gubitka telesne težine.

Povišeni šećer u krvi nepovoljno deluje na imunitet pacijenata i to se vidi po većoj stopi komplikacija kod obolelih od koronavirusa koji istovremeno pate od dijabetesa.

Zbog toga dr Rosdejl apeluje: „Nemojte davati D5W!“ (Dont give D5W!) Nakon kratke konsultacije na Guglu, vi vidite da postoji izotonijski i hipotonijski rastvor za krv u kojem postoji i šećer, dekstroza. Lekari koji su opredeljeni za pristup ishrani sa malom količinom ugljenih hidrata smatraju da će prisustvo šećera u svakom tretmanu biti suvišno.

Šećer je u slučaju glukoze, ali i inače, veoma reaktivan molekul. Prsten molekula glukoze sastoji se od šest ugljeničkih atoma. Na kraju svakoga je jedna izuzetno reaktivna grupa: OH (hidroksilna grupa).

Holesterol je jedna od najvažnijih supstanci u proizvodnji ćelije. Ako želite da proizvedete veliki broj ćelija za kratko vreme, neophodno je da imate dovoljno holesterola. Ovo se jednako odnosi i na imune, bele ćelije u krvi.

Čak i decenijama kasnije, to je i dalje velika vest, da dijeta sa malo ugljenih hidrata, a više masti, snižava šećer u krvi i može poništiti dijabetes i vratiti organizam u normalno stanje.

Treba trošiti vreme na to da se loše obrazovanje ispravi, kaže dr Rosdejl: srčana bolest nije bolest holesterola i osteoporoza nije bolest kalcijuma i šećerna bolest nije bolest šećera… Stvari nisu tako jednostavne. Naprotiv, to su bolesti koje potiču od previše ugljenih hidrata u ishrani i od nedostatka nutritivno bogatih namirnica kao što su riba, jaja i meso.

Klasično obrazovani lekari, kao što je dr Rosdejl, koji je internista, koji su opredeljeni za prirodan tretman ishranom, smatraju da se metabolički poremećaji mogu brzo regulisati, ali da je važno promeniti životne navike. Ovo se odnosi i na osobe koje imaju dugotrajne probleme, kao i na one čiji su problemi nedavno počeli. Uz dobar savet lekara i malo napora, mnoge nevolje je lako prevazići.

Doktor Rosdejl je jedan od onih koji nam poručuju: „najlakše je smanjiti kilažu…“, ostavljajući nas u pomalo u nedoumici oko toga šta je još potrebno da učinimo da bismo ostvarili optimalno zdravlje.

Skuša vs. odrezak

Evo dva zgodna primera koje u javnim nastupima koristi Zoi Harkomb:

Skuša vs. odrezak

Skuša ima duplo više zasićenih masti i jedan i po put više masti nego goveđi odrezak, iako nam se redovno govori da treba da jedemo ribu, a izbegavamo „crveno“ meso, pod izgovorom da u crvenom mesu ima previše masti. Istina je, međutim, da su obe namirnice i ukusne i veoma zdrave.

Maslinovo ulje vs. svinjsko meso.

Maslinovo ulje ima 14% zasićenih masti na sto grama, dakle više nego 100 grama svinjetine, u kojoj se nalazi svega oko 1,5 gram zasićenih masti, ali čak i samo jedna kašika maslinovog ulja ima više zasićenih masti nego 100 grama svinjetine… …kako to kaže Zoi Harkomb, doktor nauka iz oblasti javnog zdravlja koja je, ušavši u detalje nauke o ishrani, shvatila da tipični saveti o izbegavanju masti, kao ni odnos prema određenim grupama namirnica nisu zasnovani na dobroj nauci, niti na racionalnom pristupu ishrani, već su opterećeni predrasudama.

Put u ketoadaptaciju profesora Finija

U jednom od najboljih predavanja o masnoj ishrani koja možete pronaći na internetu, profesor Stiven Fini (Stephen Phinney) govori o tajnama Inuita i drugih Severnih naroda Amerike.

On otkriva kako je 1980. godine odbranio doktorsku tezu u kojoj je definisao pojam „ketoadaptacije“, adaptacije na metabolizam masti koja se u periodu od nekoliko nedelja dešava u organizmu čoveka koji se okrenuo pretežnoj ishrani mastima. Negde u to vreme, naišao je na istorijsko svedočanstvo koje mu je pokazalo da je izvesni poručnik Švatka (Schwatka) takvu opservaciju napravio stotinak godina ranije. Najčešće, više od 75% dnevnog unosa kalorija potiče od masti kod ovog oblika ishrane i sledstvene adaptacije na metabolizam masti koji kao glavni energent koristi ketone, umesto glukoze. Profesor Fini tvrdi da su ketoni i proces ketoze ravnopravni u proizvodnji energije, ako ne i superiorni u odnosu na uobičajeni unos ugljenih hidrata. Tradicionalnim narodima Severne Amerike često je bilo dovoljno da unesu samo oko 5% energije poreklom od ugljenih hidrata, a bili su veoma snažni, visoki i atletski građeni, često značajno viši od kolonizatorske bele populacije. Sasvim neočekivano za nas, ovi urođenički narodi izbegavali su prekomeran unos proteina, zadovoljavali bi se sa oko 20% i ostatak energije (75%, ili više) unosili bi kroz masti.

Ako izdvojite neko vreme i uprkos skromnog kvaliteta snimka ipak pogledate priču koju kazuje profesor Fini, otkriće vam se svet koji se dugo skrivao pred vašim vlastitim očima.

Američki predsednik, Tomas Džeferson bio je zadivljen kada se susreo sa grupom od 14 Oseidž (Osage) Indijanaca sa severa, koji su došli da ga posete. U jednom pismu, zabeležio je da su to “najdivniji ljudi (finest men) koje možete sresti”. Svaki od njih bio je viši od Džefersona, iako je američki predsednik bio među višim Amerikancima. Imao je oko metar osamdeset sedam (šest stopa i 2 inča) i isticao se svojom stasitošću. Međutim, posetioci, koji su bili uobičajenog rasta za svoje pleme, bili su visoki između metar devedeset osam i dva metra i trinaest santimetara (6 stopa i šest inča do 7 stopa)… Njihova dijeta sastojala se pretežno od bufalovog mesa. Posebno muškarci nisu jeli sakupljanu hranu, takvo držanje je, na neki način, među njima bilo stvar ponosa.

Ovaj, ali i drugi primeri govore o tome da u procesu rasta i razvoja, ugljeni hidrati ne moraju biti prisutni. Oni su iz kulturnih, ili ekonomskih razloga poželjni, ali ne predstavljaju neophodan, odnosno “esencijalni” nutrijent.

Džon R. Džuit (John R. Jewitt, “The Prisoner of Nootka”) našao se na početku devetnaestog veka u zarobljeništvu naroda Nutka, zbog njihovog besa na Španske trgovce u današnjoj Kanadi. Džuit je Nutkama bio vredan, jer je bio kovač, znao je da pravi predmete od metala i poštedeli su mu život. Kada im je pobegao posle dve godine zajedničkog života, postao je veoma popularan, obilazio je Kanadu i predavao o životu Nutka. Nutke su sve jeli sa mašću. Nisu jeli ni hleb, niti bilo kakav oblik skroba. Skoro sva hrana sastojala im se od proteina i od masti. Čak su i bobičasto voće posluživali u masti!

Dva Britanca, lekari Or i Gilks (Orr and Gilks) koji su živeli među Masai ratnicima 1920-ih godina, videli su da su ovi urođenici visoki i zdravi (preko metar osamdeset tri, šest stopa). Ishrana među njihovim ratnicima sastojala se od 1.1 kilograma mesa, 2 litra mleka i 50-ak mililitara krvi dnevno. Oni su u proseku bili šest inča (14.4cm) viši od svojih suseda Kikuija koji su imali poljoprivredna imanja sa okućnicama.

Masaiji su gajili stoku i neumorno je pratili, služeći se kopljima i drugim oružjem za odbranu stoke od lavova, koji su lokalna pretnja.

Doktor Džon Rae prepešačio je oko 1500 milja (oko 2.400 kilometara) crtajući mapu Kanade. Prema kilometraži pređenoj na svojim nogama, on je verovatno jedan od najvećih putnika-geografa u novijoj istoriji sveta. Dok je uz upotrebu sekstanta utvrđivao tačan položaj zvezda i određivao obrise kopna, išao je sa lokalnim stanovništvom i hranio se njihovom dijetom, prepunom masti. Dešavalo bi se da on i njegovi saputnici pojedu skoro kilogram masti dnevno, ali nikada ne bi imali problem sa energijom, ili sa skorbutom.

Poručnik Švatka je u potrazi za izgubljenim brodom i posadom američke mornarice počeo da se hrani hranom Inuita, koja je podrazumevala mnogo masti od foka i ribe. Nekoliko godina jeo je ovu hranu, ali je samo u početku, u prve tri nedelje, osetio prolaznu slabost, što je danas poznato kao fenomen adaptacije na masnu hranu (ketoadaptacija). Kada se navikao, shvatio je kako pod ekstremnim uslovima hladnoće i odsustva biljaka čovek opstaje hiljadama godina. Kada se vratio u “razvijeni” svet, Švatka je objavio dnevnik sa opisom putovanja, ali i ishrane. Ovaj dnevnik je zatim izgubljen, ali je pronađen i ponovo objavljen 1965. godine.

Doktor Stiven Fini (Stephen Phinney), čiji roditelji su bili članovi Udruženja istoričara Konektiketa, naišao je na ovaj dnevnik 1980. godine. On drži ovo uzbudljivo predavanje u kome objašnjava adaptaciju čoveka na ekstremne uslove života kroz upotrebu masti u ishrani.

Zanimljivo je da je mast kod većine starih naroda bila osnovni izbor u ishrani i da je se stari narodi nisu stideli. Njihovo zdravlje nikada nije dovođeno u pitanje, a tako ni njihova dugovečnost, iako su se svojim životom praktično, ali dramatično, suprotstavljali pomodarskoj ideji o štetnosti holesterola, koja je razvijena u drugoj polovini dvadesetog veka.

Danas, doktor Stiven Fini i veliki broj savremenih lekara, nastoje da isprave nepravdu i vrate zdrave masti u ishranu čoveka. U tu svrhu, u poslednjem delu izlaganja koje ovde prilažem, Fini pokazuje rezultate sportista (biciklista) nakon adaptacije na masnu hranu. Ovaj oblik ishrane, u kojem je iznos energije dobijen iz masti barem 75% i koji se naziva ketogena ishrana, posebno je primenljiv ako se koristi u sportovima u kojima se traži ekstremna izdržljivost, kao što su biciklizam, ili planinarenje!

Zahvaljujući inovativnim lekarima i istraživačima, masna ishrana se ponovo vraća na trpezu modernog sveta, uz uslov eliminacije ugljenih hidrata, koji kod određenog dela populacije izazivaju negativne efekte, nalik na šećernu bolest i mnoge druge metaboličke probleme.

Ovde možete videti predavanje o takozvanom “urođeničkom argumentu”, u prilog masnoj ishrani.

Napominjem da priloženi video materijal nije moj i da je moj samo prevod, koji je namenjen u svrhu obrazovanja i širenja saznanja o mogućnostima ishrane u životu čoveka.