Skuša vs. odrezak

Evo dva zgodna primera koje u javnim nastupima koristi Zoi Harkomb:

Skuša vs. odrezak

Skuša ima duplo više zasićenih masti i jedan i po put više masti nego goveđi odrezak, iako nam se redovno govori da treba da jedemo ribu, a izbegavamo „crveno“ meso, pod izgovorom da u crvenom mesu ima previše masti. Istina je, međutim, da su obe namirnice i ukusne i veoma zdrave.

Maslinovo ulje vs. svinjsko meso.

Maslinovo ulje ima 14% zasićenih masti na sto grama, dakle više nego 100 grama svinjetine, u kojoj se nalazi svega oko 1,5 gram zasićenih masti, ali čak i samo jedna kašika maslinovog ulja ima više zasićenih masti nego 100 grama svinjetine… …kako to kaže Zoi Harkomb, doktor nauka iz oblasti javnog zdravlja koja je, ušavši u detalje nauke o ishrani, shvatila da tipični saveti o izbegavanju masti, kao ni odnos prema određenim grupama namirnica nisu zasnovani na dobroj nauci, niti na racionalnom pristupu ishrani, već su opterećeni predrasudama.

Kako da istovremeno izgubite suvišne kilograme i da postignete veću mentalnu stabilnost?

Uobičajeno se računa da jedan gram masti sadrži 9 kalorija, jedan gram ugljenih hidrata 4 kalorije, a jedan gram proteina 4 kalorije.

Zamislite da jedna osoba ima višak u vidu masnih naslaga teških 2 kilograma, tj. 2000 grama masti. To znači da ona ima mogućnost da sagori masti i proizvede energiju vrednu oko 18000 kalorija. Ako pretpostavimo da neko uobičajeno sagori oko 2400 kalorija dnevno, tada vidimo da bi ova osoba bez problema poživela 7,5 dana čak i kada ništa (osim vode) ne bi stavila u usta, trošeći samo svoj sopstveni izvor energije i to višak, a ne rezervu.

Ovo je, naravno, apsurdan pristup, jer nije lako gladovati sedam i po dana. Za mnoge bi ovakav pristup bio veoma štetan, premda bi poneko imao i sjajno iskustvo. Svedočanstva mnogih koji su gladovali kažu da postoji određena kriza između trećeg i četvrtog dana gladovanja i ako se kroz nju prođe, glad prestaje da bude neprijatna. Mnogi čak tvrde da se posle tri-četiri dana ulazi u stanje mira i velike čistote misli.

Drugom prilikom ću se baviti pitanjima balansa masti, ugljenih hidrata i proteina na početku gladovanja, ili masne dijete. Nije lako pokrenuti mehanizam trošenja masti, tj. lipolizu, ali daleko od toga da je to teško za sasvim prosečnu osobu.

Ovaj eksperiment sa gladovanjem, iako zanimljiva mogućnost, ne predstavlja jedini izbor, a verovatno ni najzdraviji. Alternativa gladovanju je masna dijeta. Ukoliko se organizam navikne na masniju hranu, tako da se unos ugljenih hidrata ograniči na manje od 50 grama dnevno, ukoliko se proteini unose umereno, a masti malo više, organizam se prilagođava korišćenju nutritivnih masti i malo po malo, počinje da koristi i svoje vlastite masne naslage. Na ovaj način, rezervoar masti kojem se inače ne može pristupiti, postaje dostupan i tako masna ishrana zapravo omogućava telu da koristi svoju vlastitu zaključanu energiju.

Ono što je bilo izvor frustracije, masti nataložene u našem telu, sada postaje izvor energije koja, osim što doprinosi vitkijem izgledu, telu daje stabilan izvor energije i tako doprinosi većoj mentalnoj stabilnosti. Mentalna bistrina i stabilnost, kao posledica izmenjenog načina ishrane, uobičajeni je efekat masnih dijeta. Ovo je upravo razlog zbog kojega je ketogena dijeta superiorna u pogledu gubitka suvišnih kilograma za osobe sa prekomernom težinom. Jedino na šta treba obratiti pažnju je da unesete dovoljnu količinu mikronutrijenata, vitamina i minerala i da prilagodite unos proteina, dok ćete energetske potrebe zadovoljiti unosom zdravih dijetetskih masti.

Nasleđeni strah i miris trešnje

Eksperiment iz 2013. godine u kojem su miševi bili izloženi snažnom mirisu trešnje i istovremeno dobijali bolne strujne udare preko elektroprovodljive podloge, predstavlja jednu poetičnu ludost moderne nauke. Eksperimentu su, kao što to u životu ponekad biva, ali i prema zamisli naučno raspoloženih gospodara mišjih sudbina, bili izloženi samo muški miševi.

Tim miševima kasnije je dozvoljeno da dobiju potomstvo. Već u prvoj generaciji, mladi miševi i mišice imali su izraženu senzitivnost na miris trešnje. Njihov organizam je na taj miris reagovao nervozom i izmenjenim ponašanjem. Istovremeno, ti mladi miševi pokazivali su i neke druge znake traumatizovanog potomstva: smanjenu insulinsku senzitivnost i sklonost ka rizičnijem ponašanju.

Strah se na neki način može naslediti, mada je diskutabilno kako do toga dolazi, da li je u pitanju beleška na genima (proces metilacije), ili na genetskim fragmentima kao što su prečage koje ih spajaju – histoni, ili konačno, beleška na složenim molekulima ribonukleinsle kiseline (RNK)? Tek, jasno je da neka beleška, neki nasledni zapis, postoji.

Posmatranja iskustava ratnih zarobljenika, ukazuju na to da se veoma često negativne zdravstvene posledice ispoljavaju kod njihovog potomstva rođenog nakon zarobljavanja. U ovome se takvo potomstvo razlikuje od ostalih vršnjaka. Sinovi ratnih zarobljenika imaju oko 11% veću smrtnost i to uglavnom zbog izliva krvi u mozak, ali i zbog kancera, bez obzira na ostale socioekonomske pokazatelje.

Sećanje na „opasni“ miris trešnje kod miševa izvesno nije preneseno nekim tajanstvenim podučavanjem mladih, jer su oni odmah po rođenju odvojeni od ustrašenih roditelja i povereni mirnim i neustrašenim porodicama.

Nismo li i mi možda postali bojažljivi ili makar osetljivi za određene teme zbog nasleđa svojih otaca? Prostor na kome živimo obiluje strašnim uspomenama.

Ipak, priloženi članak ukazuje na to da se strah možda i ne nasleđuje, ali da se povećana senzitivnost na miris trešnje javlja kod potomstva miševa izloženih jednom surovom eksperimentu.

https://www.bbc.com/future/article/20190326-what-is-epigenetics

Evo i originalnog sažetka eksperimenta:https://www.nature.com/articles/nn.3594

Ketogena dijeta – šta je to?

Danas je ketogena dijeta postala popularna tema u medijima, što se može tumačiti kao posledica mode, ali i iskrenog interesovanja kod onih koji su otkrili njene dobre strane.

Ketogena dijeta nastala je 1920-ih godina u Americi radi tretmana epilepsije i razvijena je na klinici Majo, ali je nakon razvoja lekova – antiepileptika, dijetetski pristup lečenju postepeno prestao i do početka dvadeset prvog veka postao retkost.

Ketogena dijeta kao terapeutsko sredstvo veoma je stroga i nju treba razlikovati od niza masnih dijeta koje ulaze u spektar ishrane sa restrikcijom ugljenih hidrata, koje je lakše sprovesti, ali nemaju iste efekte kao prvobitna klinička formula iz 1920-ih.

Masne dijete oslanjaju se na proizvode razgradnje masti – ketone, kao na osnovni energent organizma. Masti se razgrađuju, a iz tog procesa nastaje tri vrste ketona: beta-hidroksibutirat, acetoacetat i aceton (tj. propanon). Iako ove supstance postepeno postaju glavni izvor energije kod osoba koje se ovako hrane, šećer, odnosno glukoza, ostaje uvek prisutan, jer ga organizam sâm proizvodi u jetri i on u telu vrši potrebnu i važnu ulogu, čak i kada kroz ishranu uopšte ne unosimo ugljene hidrate.

Ketoni se mogu dijagnostikovati analizom krvi, urina, ili daha, jer su to uobičajeni kanali kojima ih se telo oslobađa ili gde se oni nalaze u opticaju. Za to se kupuju posebne spravice, nalik na merače šećera u krvi, takozvani „ketometri“, ali one ovde još nisu prisutne, uglavnom iz kulturoloških razloga, zbog otpora prema ideji nutritivne ketoze, ali i zbog nedostatka znanja o ovoj tematici. U striktnom smislu, neophodno je dijagnostikovati povišenu prisutnost ketona (od 0,5 do oko 3, ili nešto više milimola po litru, mmol/l) kroz jedan od ova tri oblika analize, ali se to danas ne radi, jer nije praktično, a nije ni jeftino. Ovo je i dobar razlog da se ne veruje svakome ko tvrdi da je u ketozi, stanju povišene upotrebe ketona, jer ovo stanje ipak treba da bude dokazano. Često smo u stanju da poverujemo da smo ispunili sva pravila ove dijete, mada nismo zadovoljili uslove za pokretanje ketoze, iz čega zatim možemo izvesti pogrešne zaključke (npr. da smo „pokušali“, ali da to na nas „nije delovalo“).

Postoji nekoliko načina za pokretanje procesa ketoze, a najjednostavniji je gladovanje, koji se i koristio i u kliničkom tretmanu, u uvodnoj fazi, gde su pacijenti gladovali prvi dan po prijemu, a prvi put bi se nahranili masnim obrokom tek sutradan, za večeru. Taj obrok sastojao se od krema sa jajima, veštačkim zaslađivačem i bio je sasvim bez ugljenih hidrata, dakle i bez žitnih, kukuruznih ili drugih dodataka kao što je popularni „gustin“. Zatim bi se u ishranu pažljivo i postepeno dodavale ostale namirnice, ali vodeći računa o tome da se izbegavaju ugljeni hidrati i da se proteini koriste u maloj meri, u odnosu masti : proteini + ugljeni hidrati – 4:1, u smislu kalorija.

U ranoj fazi ovog pristupa ishrani na početku dvadesetog veka i nezavisno od nje, postojao je veliki broj pobornika gladovanja koji su verovali da se organizam tako čisti i obnavlja, ali su pojedini istraživači otkrili da prisustvo masti u ishrani povoljno deluje na organizam u odsustvu proteina i ugljenih hidrata i da se one mogu koristiti tako da se očuva snaga i da efekti restrikcije budu povoljni po opšte stanje tela i duše.

Danas se za pokretanje ketoze koriste i MCT ulje (trigliceridi srednjeg lanca, Medium Chain Tryglicerides), koje se može nabaviti u prodavnicama sportskih suplemenata, kao i ketonske soli, ili ketonski estri koji direktno pokreću stanje ketoze, odnosno olakšavaju ulazak u stanje nutritivne ketoze, ali se ovim suplementima mora pristupiti sa velikim oprezom, jer imaju i neželjena dejstva. Za ketonske estre, uobičajeno se priča da imaju neprijatan ukus i veliki napor ulaže se kako bi se on učinio blažim.

Najbolji, a i najjeftiniji pristup ketogenoj dijeti je kroz dobro formulisanu masnu ishranu i kroz umereno gladovanje i kretanje, ali je to samo deo jednog sveobuhvatnijeg pristupa. Nijedna dijeta ne sastoji se samo od hrane, nego i od drugih važnih elemenata, kao što su san i kretanje, ali i odnosi sa drugim ljudima.

Ako poželite da isprobate ketogenu dijetu, savetujte se sa nekim ko ima iskustva i potražite savet lekara ili nutricioniste koji je o toj materiji dobro obavešten, a možete razgovarati i sa nekim ko ima lično iskustvo u tome. Pošto je ovakva ishrana još uvek nedovoljno rasprostranjena, nemojte se odmah obeshrabriti, videvši da nemate mnogo sagovornika. Moderno vreme omogućava vam pronalazak korisnih saveta na internetu, iako uvek morate ostati na oprezu. Jedan od saveta je da se u ishrani koristite prirodnim namirnicama životinjskog i biljnog porekla, jer je priroda savršeni tvorac svih ispravnih namirnica i recepata i ona nudi najbolje nutrijente, bilo da su u pitanju masti, proteini ili ugljeni hidrati. Mnoga novija naučna istraživanja ukazuju na to da je povećano prisustvo masti u ishrani prihvatljiva i poželjna mogućnost, ali je potrebno da prođe još vremena da bi se zainteresovani ljudi ohrabrili na takvu dijetu, bilo da je u pitanju terapeutska dijetetika, bilo da se radi o rekreativnom obliku ishrane, ili o ishrani radi korekcije težine i poboljšanju telesne forme.

Da li su žitarice zaista neophodan deo svakog obroka?

Predrasude koje nas već dugo prate teško je prevazići.

Ako su žitarice tako kvalitetan obrok, zašto se brašno širom sveta pojačava dodacima vitamina i gvožđa? Na osnovu te suplementacije brašna koja je, na primer, obavezna u Velikoj Britaniji, SAD, ili u Kanadi, jasno je da im nešto nedostaje. Još od vremena misterije i Ejkmanovog razrešenja bolesti beriberi na kraju devetnaestog veka, naglašava se značaj vitamina u hrani. Pošto proces industrijske obrade lišava zrno njegovih nutritivnih kvaliteta, u kasnijim fazama proizvodnje zrnu pirinča, ili žita dodaju se vitamini. Osim toga, žitarice same po sebi, čak ni u idealnim okolnostima, nisu naročito bogate nutrijentima, pa ih i iz tog razloga treba pojačati industrijskim dodavanjem sadržaja.

Čim su zapadni kolonijalni osvajači počeli da proizvode hranu za lokalnu populaciju, bolest beriberi se u Aziji proširila, a mnogi su u to vreme mislili i da je ona zarazna. Međutim, holandski lekar Ejkman (Christiaan Eijkman) dokazao je da je ova bolest posledica industrijske obrade riže i da je dovoljno izbeći potpunu obradu i zadržati jedan deo omotača pirinčanog zrna da bi se sa tom ovojnicom sačuvala i neophodna nutritivna vrednost žitarice. Još pre njega, japanski lekar školovan u Velikoj Britaniji Takaki Kanehiro pokazao je da je slaba ishrana zasnovana na belom, dobro očišćenom pirinču, glavni uzrok beriberija u Japanskoj mornarici, pa je u eksperimentu smanjio zastupljenost bolesti primenom bogatije, raznovrsne ishrane na vojnim brodovima. Od trenutka kada su mornari počeli da jedu meso i povrće, beriberi je bezmalo nestao.

Slično je i sa žitom i sa brašnom. Ukoliko se brašno ne pojača vitaminima, jedan deo stanovništva koji je uglavnom zbog siromaštva oslonjen pretežno na hleb kao na glavnu hranu, trpeće od nutritivnih nedostataka i kod njih se mogu javiti različiti oblici avitaminoza.

Ovo se neće dogoditi nekome ko se hrani tako što unosi dosta mesa. Namirnice od mesa, a osobito ako se kombinuju iznutrice i krtina, čisto meso i masni delovi, te delovi sa mnogo kolagena, i ako se koristi supa s kostima, najčešće će proizvesti pozitivne efekte, kako u pogledu sitosti, tako i u pogledu psihofizičkog zdravlja.

Zablude koje su do skoro vladale o tome kako će unos veće količine holesterola proizvesti negativne zdravstvene efekte, uglavnom su danas prevaziđene, iako i dalje vlada politička borba u kojoj svaka strana dokazuje da pojedini oblici ishrane nisu održivi.

Mnoge države zahtevaju da se brašno dopunjava određenom količinom vitamina, kao što su B1 (Tiamin) ili B3 (Niacin), zato što se iz iskustva zna da su ovi esencijalni nutrijenti, kao i gvožđe, ili kalcijum u pšeničnom brašnu deficitarni. Ovi vitamini, međutim, svakako neće nedostajati nekome ko se hrani mesom, ali i povrćem, ili semenkama,  u kojima su i B1 i B3 često veoma zastupljeni.