Ketogena dijeta – šta je to?

Danas je ketogena dijeta postala popularna tema u medijima, što se može tumačiti kao posledica mode, ali i iskrenog interesovanja kod onih koji su otkrili njene dobre strane.

Ketogena dijeta nastala je 1920-ih godina u Americi radi tretmana epilepsije i razvijena je na klinici Majo, ali je nakon razvoja lekova – antiepileptika, dijetetski pristup lečenju postepeno prestao i do početka dvadeset prvog veka postao retkost.

Ketogena dijeta kao terapeutsko sredstvo veoma je stroga i nju treba razlikovati od niza masnih dijeta koje ulaze u spektar ishrane sa restrikcijom ugljenih hidrata, koje je lakše sprovesti, ali nemaju iste efekte kao prvobitna klinička formula iz 1920-ih.

Masne dijete oslanjaju se na proizvode razgradnje masti – ketone, kao na osnovni energent organizma. Masti se razgrađuju, a iz tog procesa nastaje tri vrste ketona: beta-hidroksibutirat, acetoacetat i aceton (tj. propanon). Iako ove supstance postepeno postaju glavni izvor energije kod osoba koje se ovako hrane, šećer, odnosno glukoza, ostaje uvek prisutan, jer ga organizam sâm proizvodi u jetri i on u telu vrši potrebnu i važnu ulogu, čak i kada kroz ishranu uopšte ne unosimo ugljene hidrate.

Ketoni se mogu dijagnostikovati analizom krvi, urina, ili daha, jer su to uobičajeni kanali kojima ih se telo oslobađa ili gde se oni nalaze u opticaju. Za to se kupuju posebne spravice, nalik na merače šećera u krvi, takozvani „ketometri“, ali one ovde još nisu prisutne, uglavnom iz kulturoloških razloga, zbog otpora prema ideji nutritivne ketoze, ali i zbog nedostatka znanja o ovoj tematici. U striktnom smislu, neophodno je dijagnostikovati povišenu prisutnost ketona (od 0,5 do oko 3, ili nešto više milimola po litru, mmol/l) kroz jedan od ova tri oblika analize, ali se to danas ne radi, jer nije praktično, a nije ni jeftino. Ovo je i dobar razlog da se ne veruje svakome ko tvrdi da je u ketozi, stanju povišene upotrebe ketona, jer ovo stanje ipak treba da bude dokazano. Često smo u stanju da poverujemo da smo ispunili sva pravila ove dijete, mada nismo zadovoljili uslove za pokretanje ketoze, iz čega zatim možemo izvesti pogrešne zaključke (npr. da smo „pokušali“, ali da to na nas „nije delovalo“).

Postoji nekoliko načina za pokretanje procesa ketoze, a najjednostavniji je gladovanje, koji se i koristio i u kliničkom tretmanu, u uvodnoj fazi, gde su pacijenti gladovali prvi dan po prijemu, a prvi put bi se nahranili masnim obrokom tek sutradan, za večeru. Taj obrok sastojao se od krema sa jajima, veštačkim zaslađivačem i bio je sasvim bez ugljenih hidrata, dakle i bez žitnih, kukuruznih ili drugih dodataka kao što je popularni „gustin“. Zatim bi se u ishranu pažljivo i postepeno dodavale ostale namirnice, ali vodeći računa o tome da se izbegavaju ugljeni hidrati i da se proteini koriste u maloj meri, u odnosu masti : proteini + ugljeni hidrati – 4:1, u smislu kalorija.

U ranoj fazi ovog pristupa ishrani na početku dvadesetog veka i nezavisno od nje, postojao je veliki broj pobornika gladovanja koji su verovali da se organizam tako čisti i obnavlja, ali su pojedini istraživači otkrili da prisustvo masti u ishrani povoljno deluje na organizam u odsustvu proteina i ugljenih hidrata i da se one mogu koristiti tako da se očuva snaga i da efekti restrikcije budu povoljni po opšte stanje tela i duše.

Danas se za pokretanje ketoze koriste i MCT ulje (trigliceridi srednjeg lanca, Medium Chain Tryglicerides), koje se može nabaviti u prodavnicama sportskih suplemenata, kao i ketonske soli, ili ketonski estri koji direktno pokreću stanje ketoze, odnosno olakšavaju ulazak u stanje nutritivne ketoze, ali se ovim suplementima mora pristupiti sa velikim oprezom, jer imaju i neželjena dejstva. Za ketonske estre, uobičajeno se priča da imaju neprijatan ukus i veliki napor ulaže se kako bi se on učinio blažim.

Najbolji, a i najjeftiniji pristup ketogenoj dijeti je kroz dobro formulisanu masnu ishranu i kroz umereno gladovanje i kretanje, ali je to samo deo jednog sveobuhvatnijeg pristupa. Nijedna dijeta ne sastoji se samo od hrane, nego i od drugih važnih elemenata, kao što su san i kretanje, ali i odnosi sa drugim ljudima.

Ako poželite da isprobate ketogenu dijetu, savetujte se sa nekim ko ima iskustva i potražite savet lekara ili nutricioniste koji je o toj materiji dobro obavešten, a možete razgovarati i sa nekim ko ima lično iskustvo u tome. Pošto je ovakva ishrana još uvek nedovoljno rasprostranjena, nemojte se odmah obeshrabriti, videvši da nemate mnogo sagovornika. Moderno vreme omogućava vam pronalazak korisnih saveta na internetu, iako uvek morate ostati na oprezu. Jedan od saveta je da se u ishrani koristite prirodnim namirnicama životinjskog i biljnog porekla, jer je priroda savršeni tvorac svih ispravnih namirnica i recepata i ona nudi najbolje nutrijente, bilo da su u pitanju masti, proteini ili ugljeni hidrati. Mnoga novija naučna istraživanja ukazuju na to da je povećano prisustvo masti u ishrani prihvatljiva i poželjna mogućnost, ali je potrebno da prođe još vremena da bi se zainteresovani ljudi ohrabrili na takvu dijetu, bilo da je u pitanju terapeutska dijetetika, bilo da se radi o rekreativnom obliku ishrane, ili o ishrani radi korekcije težine i poboljšanju telesne forme.

Ričard Bernstin: Inženjer koji je morao da postane lekar

Ričard Bernstin (Richard Bernstein) rođen je 1934. godine u Njujorku. U dvanaestoj godini oboleo je od dijabetesa tipa 1. Na sreću, egzogeni insulin već je postojao i dečak je ostao u životu, ali su posledice bolesti počele veoma rano da se ispoljavaju: oslabljeni vid, oslabljeni bubrezi, a nešto kasnije javili su se i srčani problemi.

Ričard je postao inženjer i u jednom delu svoje karijere bavio se opremom za medicinske laboratorije. Preokret u njegovom životu nastao je kada je shvatio da je šećer u krvi moguće kontrolisati uz upotrebu elektronskih aparata za merenje glukoze i pažljivo prilagođavanje ishrane. Ričard je počeo sa opsesivnim merenjima koja je dokumentovao, a zatim je ušao u konverzaciju sa lekarima, kako bi svoja iskustva i rezultate podelio sa drugima. Nije naišao na razumevanje i odlučio je da se ignoraciji suprotstavi na svoj način.

Ovde prilažem kratki uvid u priču inženjera koji je odlučio da postane lekar.

Doktor Bernštajn je stvorio novi i inteligentan pristup tretmanu dijabetesa tipa 1 u vreme kada za tehnologiju nije bilo razumevanja. Činjenica da je on i danas živ i da ima hiljade pacijenata na koje je preneo svoje neobičnu, ali zdravu praksu, govori u prilog dijete sa niskom količinom ugljenih hidrata. Uzdržanje se i ovde pokazuje kao dobar pristup u tretmanu. Dijeta je silna isto koliko i lekovi.

Doktor Bernštajn smatra da pacijenti oboleli od dijabetesa moraju znati o bolesti isto koliko i lekari i imati odgovoran odnos prema svojem zdravlju, jer niko drugi neće brinuti o njima kao oni sami.

Svaka terapija dijabetesa, naravno, mora biti oslonjena na savet kvalifikovanog lekara, tako da i ovaj prilog služi kao podsećanje na mogućnost jedne kvalitetnije prakse.

Očinska figura doktora Bernstina sadrži u sebi smešne i bolne aspekte i predstavlja jedno neobično i uzvišeno iskustvo životne pobede.

 

Hrana sa niskim glikemijskim indeksom

Glikemijski indeks (GI) je mera koja ukazuje na to koliko određena hrana utiče na rast glukoze u krvi nakon oralnog unosa, upoređena sa istim takvim rastom nakon 100 mililitara oralno unesene glukoze. Ako je iznos glikemijskog indeksa 100, onda ta namirnica ima isti GI kao i šećer/glukoza. Ako je indeks manji od 100, namirnica izaziva manju amplitudu šećera u krvi i smatra se povoljnijom u odnosu na ovaj pokazatelj.

Ova mera je, kao što se može naslutiti, relativna. Nemamo svi istu reakciju na hranu. Nekome će šećer skočiti više, a nekome manje, u zavisnosti od stanja organizma i od nasleđenih sklonosti, a isto tako i u zavisnosti od trenutka. To što će šećerašu glukoza u krvi skočiti više, a zdravoj osobi manje, nije razlog da se poveruje kako je dijeta sa namirnicama niskog glikemijskog indeksa uvek dobro rešenje.

Glikemijski indeks tiče se samo namirnica sa ugljenim hidratima, a moguće je hraniti se i sasvim bez ugljenih hidrata, kao što je slučaj u ketogenoj dijeti, mada takav ekstreman oblik ishrane verovatno nije preporučljiv, osim u terapeutske svrhe i uz lekarske savete.

Iz nekog razloga, u Australiji, na Univerzitetu u Sidneju, nalazi se međunarodna baza podataka o GI, u kojoj se čuvaju rezultati ispitivanja GI u Australiji i drugde u svetu. Prirodno je da su rezultati praćeni razlikama, zbog raznovrsnih svojstava hrane i zbog različitog statusa subjekata koji konzumiraju ispitivanu hranu.

Najveći broj sirovih jestivih biljaka nema visok glikemijski indeks, a to se odnosi i na domaću kuvanu hranu (ako se ne prekuva), ali procesirana hrana ima povećan glikemijski indeks u odnosu na svoje sirove oblike. Veliki broj industrijski obrađenih namirnica ima visoku ovu vrednost. Ćelije biljaka se u industrijskoj obradi uništavaju i pretvaraju u skrob, a tako i vlakna koja su ugljeni hidrati sa povoljnim efektom na organizam. Od industrijski pripremljene hrane, šećer u krvi najčešće visoko skače, jer se ona predugo priprema i u nju se stavljaju različiti dodaci koji nemaju blagotvoran efekat na organizam. Tipičan takav dodatak koji se stavlja u industrijsku ishranu je šećer! Industrijski pripremljena hrana veoma često se pravi tako da se u njoj termički i putem aditiva unište i zaustave mikroorganizmi.

Niži je GI integralnih žitarica, mahunarki, paprika, pečuraka, semenki i orašastog voća, ali i slatkog voća, zato što sama fruktoza ima nizak GI, iako je u pitanju voćni šećer.

Ipak, podrazumeva se da je ovakvo posmatranje fruktoze pogrešno, jer je ona veoma štetna za šećerne bolesnike i za osobe sa metaboličkim problemima. Fruktoza podiže iznos šećera u krvi, ali ne angažuje insulin. Ona angažuje značajne resurse same jetre koja je jedina može obraditi i često se posmatra kao jedan od uzroka dijabetesa, jer se u novije vreme počela previše koristiti i to u svom slobodnom obliku. Fruktoza u voću je drugačija priča, jer je tu uobičajeno prate i vlakna, koja usporavaju obradu šećera i smanjuju opterećenje jetre. Priroda se uvek postara da uz opasnost ponudi i rešenje, ali industrijski procesi prerade i industrijski izumi najčešće nemaju takvo delovanje.

Glukozno-fruktozni sirup, koji je izum dvadesetog veka i koji se jeftino ekstrahuje iz kukuruza, smatra se jednim od glavnih uzroka gojaznosti i dijabetesa kod Amerikanaca, a onda i u ostatku sveta. Ovaj sirup ima visok GI. Neko je jednom smislio šalu da je kukuruzni glukozno-fruktozni sirup smišljen u Japanu, radi osvete za američko bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, a ja sam tu šalu čuo od poznatog američkog interniste i borca protiv fruktoze dr Dejvida Lustiga. Tvorac sirupa je izvesni japanski naučnik Jošijuki Takasaki (Yoshiyuki Takasaki), koji je proces proizvodnje kukuruznog sirupa sa visokim sadržajem fruktoze osmislio koristeći bakterijske enzime za preradu kukuruznog skroba.

Iako dobar kao alat za prevenciju šećerne bolesti, koncept glikemijskog indeksa je neadekvatan kao jedina osnovica pristupa u dijetetskoj ishrani, čak i u dijeti za dijabetičare, iako je bolji nego standardna dijeta. On ne obraća pažnju na činjenicu da su određene vrste šećera (fruktoza, ali i neki drugi) takođe toksične za veliki broj ljudi, a posebno za dijabetičare i osobe sa metaboličkim sindromom/predijabetesom.

Osim toga, GI ne govori ništa o mogućim negativnim reakcijama na određene namirnice koje se u praksi nazivaju senzitivnošću, ili netolerantnošću, ili alergijama, a koje takođe moraju biti sagledane, kako bi se ponudila kvalitetna ishrana.

Dijeta koja se oslanja na nizak GI namirnica ne može se bezrezervno primeniti na osobe koje imaju nisku toleranciju na ugljene hidrate, kao što je slučaj sa dijabetičarima. Za njih je verovatno potrebno ozbiljnije uzdržavanje od hrane i od namirnica sa ugljenim hidratima.

Većina dijeta iz skorije prošlosti naroda na Balkanu spada u dijete sa niskim GI, mada sve one sadrže mnogo ugljenih hidrata u sebi. Naši preci hranili su se pretežno ugljenim hidratima, ali je i njihov stil života bio daleko aktivniji, sa velikim akcentom na dobro integrisanoj socijalnoj zajednici i izloženošću prirodnim elementima (vetar, sunce, kiša, hladnoća, vrućina, itd), izloženošću biljnom i životinjskom svetu, uključujući i bakterije i parazite, kao i određenim elementima duhovnosti (religioznost, vera u natprirodno) koji su verovatno pomagali boljem funkcionisanju organizma, jer se čovekovo zdravlje ne postiže samo unosom namirnica, već i dobrim mentalnim statusom organizma, što obuhvata i kontrolu stresa i iskrenu razmenu pozitivnih emocija, kao što je slučaj u bračnoj zajednici, ili u rođačkoj ljubavi koja je bila značajnija u prošlosti, kada su socijalne veze bile jače. Dobro je kada se čovek nalazi u mirnoj sredini ispunjenoj ljubavlju i osećanjima sigurnosti, a nama je to u savremeno doba teško da postignemo.

Kada govorimo o fizičkom stresu, nekada je dobro da ovaj stres bude potenciran. To potvrđuje blagotvorna upotreba saune, ili tuširanje hladnim tušem i kupanje u ledenoj vodi, kao i povremeno gladovanje, ili ekstreman fizički rad.

Ono što je slabost dijete koja se oslanja na niži glikemijski indeks hrane jeste to što uprkos mnogim merenjima GI, individue ispoljavaju ličnu reakciju na ishranu. Ako je nečiji organizam previše kompromitovan lošim stilom života, onda je potrebno dodatno umanjiti prisustvo ugljenih hidrata, tako da se takvom organizmu vrati insulinska senzitivnost, odnosno da se smanji nivo šećera u krvi. U takvim slučajevima nije dovoljno samo unositi namirnice sa manjom količinom ugljenih hidrata, već je uz pomoć lekara i nutricioniste potrebno primeniti masnu ishranu, sa minimumom ugljenih hidrata, tako da se smanji nepotrebno lučenje insulina i da se snizi nivo šećera u krvi, uz upotrebu suplemenata i možda neophodnih lekova.

Glikemijsko opterećenje (Glycemic Load) je mera povezana sa glikemijskim indeksom. Ono je praktična mera koja pokazuje kako se određena hrana odražava na nivo šećera u krvi kada se unese u tipičnoj količini. Ova mera je prilično subjektivna i nepouzdana, jer ona označava jednu porciju svake od posmatranih namirnica koje u sebi sadrže ugljene hidrate. Tako je neko odredio da jedna „porcija“ lubenice od 100 grama u sebi ima 5 grama ugljenih hidrata i to se množi sa lubeničinim glikemijskim indeksom koji iznosi 72 (72 je posledica praktičnih posmatranja i ispitivanja), a onda se ova vrednost deli sa sto i dobija se vrednost glikemijskog opterećenja, to jest (72 x 5 = 360/100 = 3.6). Dakle, iako je glikemijski indeks lubenice visok, njeno glikemijsko opterećenje je malo, pa se lubenica smatra hranom sa povoljnim glikemijskim opterećenjem i ne smatra se prevelikim problemom u ishrani.

Problem sa ovakvim primerima (preuzetim sa Wikipedije u ovom slučaju), nalazi se u tome što, iako je ovakva kalkulacija tačna, ona je pomalo naivna, jer je sa nekim namirnicama teško biti uzdržan. One se bespoštedno jedu, jer su veoma privlačne, ali one istovremeno raspaljuju apetit, pa se u taj niz ishrane ubrzo ubacuju i druge namirnice, sve dok se glad ne utaži. Da li možete da se setite da ste ikada mirno i odmereno pojeli sto grama lubenice i zadržali se na tom jednom parčetu? Ja ne mogu.

Ova izveštačenost dijete uz koju čovek mora da ima izuzetno snažnu volju verovatno je i njena glavna slabost. Ova dijeta se najčešće koristi za prevenciju dijabetesa, ali je u tretmanu ove bolesti slaba, što je i prirodno, jer igra na kartu neprestanog prisustva ugljenih hidrata u organizmu, a oni dijabetičare razdražuju i ne mogu ih zasititi. Masnije dijete (Atkinsova, ketogena dijeta i drugi oblici LCHF dijeta) pokazuju bolja svojstva kada je reč o smirivanju gladi. Glad je u velikoj meri hormonski fenomen i tek kada se vrati senzitivnost insulina, leptina, glukagona i grelina (hormona važnih za doživljaj sitosti), organizam dolazi u stanje u kojem može da se uzdrži od hrane, pa i da uđe u avanturu gladovanja.

Ovaj pristup ishrani plod je modernih istraživanja u toku 1980-ih godina u Severnoj Americi, to jest u Kanadi, u vreme kada je uverenje o štetnosti holesterola bilo na vrhuncu. Istovremeno, lekari i naučnici te epohe verovali su da su ugljeni hidrati neophodnost u ishrani. Oni su takođe mislili i da je holesterol štetan i da izaziva kardiovaskularna oboljenja. Danas, kada znamo da holesterol u ishrani nije štetan, jer to potvrđuju solidna naučna istraživanja na velikim uzorcima (kanadska studija PURE na uzorku od preko 130.000 ljudi u 18 zemalja i u periodu od nekoliko godina i norveška studija HUNT, na uzorku od preko 60.000 ljudi, u periodu od nekoliko decenija), a isto tako smo se osvedočili i da natrijum, odnosno so koja ga sadrži, kod većine ljudi (ali ne kod svih!) može da se unese u toku dana u količini od oko 5 grama (što znači do oko 12 grama soli) sa korisnim posledicama po organizam, dugovečnost i zdravlje, znamo da ishrana ne mora da se zasniva samo na sniženom glikemijskom indeksu, ili opterećenju, već i na povećanom unosu masti. Masti nam omogućavaju brže zasićenje, a istovremeno nas oslobađaju od neprestanog osećaja gladi, koji je karakterističan za osobe sklone gojaznosti i dijabetesu.

Dijete moraju biti praćene promenama u životnom stilu i to znači da uz dijetu treba primeniti i meditacije (molitvu, čitanje, pozitivno razmišljanje), a svakako treba primeniti i neki oblik fizičkog vežbanja i kretanja, jer se tako organizam dovodi u aktivno stanje i obnavlja kvalitetno, ne gubeći mišiće dok gubi kilograme.

Potrebno je motriti na organizam dok traje poseban režim ishrane, uz angažman nutricioniste i lekara, jer oni mogu dati dobar savet o strategiji ishrane. Iako dijete sa sniženim GI deluju kao odličan izbor, posmatranje organizma u toku primene dijete može nam dati odgovor da li je ona pravi izbor. Posle početnog stresa od promenjenog režima ishrane, već nakon dve-tri nedelje, možemo i sami proceniti da li nam takav režim odgovara.

Izuzetno je važno shvatiti da je moderno vreme donelo mnoge štetne navike i da se nikada ne treba vratiti na onaj oblik ishrane koji je zastupljen kod većine stanovništva. Iako je takva ishrana danas „uobičajena“, pa čak na neki način i “normalna”, ona time nije postala ispravna. Ono što većina danas radi nije dobro merilo za našu ishranu, a posebno ako smo oslabljenog zdravlja. Nama sada treba hrana sa što manje rafiniranih ugljenih hidrata, a sa što više vlakana, sa dovoljno proteina i sa dovoljno zdravih masti.

Nora Gedgaudas: Centralna uloga dijetetskih masti u izgradnji mozga čoveka

Glukoza, ugljeni hidrati, trebalo je da budu pomoćno gorivo za naš organizam, a ne mast, tvrdi Nora Gedgaudas, pozivajući se na modernu nauku i na posmatranja čoveka kroz istoriju i kulture.

Preveo sam ovaj kratak segment njenog predavanja „Primalne masne glave: Centralna uloga dijetetskih masti u izgradnji mozga čoveka“ (Primal Fat Heads: Central Role of Dietary Fats in Forging the Human Brain) i postavio taj prevod na Jutjub stranici Etike i dijetetike. Ovaj skraćeni i prevedeni materijal deo je jednog dužeg predavanja.

Nora je dijetetičar i fid bek terapeut. Jedan značajan period mladosti provela je kao deo naučne ekspedicije, posmatrajući vukove na severu Kanade. Tada je otkrila i značaj masti u ishrani, tražeći način da izdrži teške uslove u prirodi, nekoliko stotina kilometara udaljena od najbližeg sela.

Danas često nastupa na javnim naučnim i popularnim skupovima, zastupajući svakodnevne i terapeutske vrednosti masne ishrane.

„Naša inteligencija takođe je povezana sa našim jedinstvenim sastavom mozga. A to mora ponovo biti naglašeno, mozak je sastavljen od onoga što izaberemo za jelo. Ako DHA nije u vašoj ishrani, narode, nije ni u vašem mozgu,“ kaže Nora Gedgaudas na svom izvanrednom predavanju o ulozi masti u izgradnji ljudskog mozga. DHA (dokozaheksaenoična kiselina) je, naravno, omega tri masna kiselina koja je suštinska za građu mozga i osim u majčinom mleku, koje nas dočekuje kao prva hrana kada se pojavimo na ovom svetu, nalazi se i u proizvodima od ribe i drugim plodovima mora koji su uglavnom životinjskog porekla.

Sada se može videti da je kromanjonac, koji pripada istoj vrsti, homo sapiensu, kao i mi, to jest, današnji čovek, imao veću zapreminu mozga (i težinu: 1550g) nego mi danas (1350g). Iako jedna grupa naučnika pokušava da kaže kako je današnji mozak na neki način sofistikovaniji i da je manji, ali da ima bolje algoritme, ispostavlja se da su to prilično neutemeljene tvrdnje. Kromanjonac je, pre agrokulturne revolucije, imao veći i sposobniji mozak. Veličina je bitna, kaže Nora.

Teško je pomiriti se sa ovim saznanjem. Neka se ovaj uvid slegne: Kromanjonac je imao veću zapreminu mozga od današnjeg čoveka! To je pre svega posledica njegove ishrane, mada je nesumnjivo i posledica njegovog životnog stila.

A kada je otkriveno da od fermentisanih namirnica možemo još i napraviti pivo, kocka je bačena! Danas, na osnovu toga, pored ostalog, jesmo glupi, ali smo makar pokorni, Nora kaže u jetkoj ironiji.

Mi danas živimo u obmani, namećući velikom broju ljudi ishranu koja im ne odgovara i uslovljavamo ih da se ne usude da probaju masniju hranu. A masnija hrana bila je osnovica ishrane homo sapijensa pre agrokulturne revolucije. Čovek je imao samo desetak poslednjih hiljada godina da se navikne na žitarice, a čitavu prethodnu epohu hranio se masnom hranom životinjskog porekla. Prelazak na agrokulturu i žitarice skratio mu je život na pola, suprotno uobičajenim predrasudama o nekakvom produženju života sa počecima agrokulture, a fizički antropolozi sa lakoćom vide razliku između čvstih i zdravih kostiju ljudi pre agrokulturne revolucije i slabih i krtih, sitnijih kostiju i vilica punih oštećenih i izgubljenih zuba homo sapijensa, posle prelaska na žitarice i na biljne kulture.

Kao vrsta smo jedinstveni i po tome što nam u procesu glikacije, pod uticajem ekscesivne glukoze mozgovi ubrzano propadaju sa starenjem, što nije slučaj ni sa jednom životinjskom vrstom sa kojom bismo se mogli uporediti.

Ne postoji „povezanost“ između duše i tela. To je jedinstven fenomen. Oni su jedno. Um i duša su deo istovetnog sistema sa telom i treba im ponuditi ono što ih hrani i čini zdravima.