Masna ishrana – pomodarski trend koji traje 9.000 godina

Američki predsednik, Tomas Džeferson bio je zadivljen kada se susreo sa grupom od 14 Oseidž (Osage) Indijanaca sa severa, koji su došli da ga posete. U jednom pismu, zabeležio je da su to “najdivniji ljudi (finest men) koje možete sresti”. Svaki od njih bio je viši od Džefersona, iako je Džeferson bio među višim Amerikancima. Imao je oko metar osamdeset sedam (šest stopa i 2 inča) i isticao se svojom stasitošću. Međutim, posetioci, koji su bili uobičajenog rasta za svoje pleme, bili su visoki između metar devedeset sedam i dva metra i deset santimetara (6 stopa i šest inča do 7 stopa)… Njihova dijeta sastojala se pretežno od bufalovog mesa. Posebno muškarci nisu jeli sakupljanu hranu, to je na neki način među njima bilo stvar ponosa.

Ovaj, ali i drugi primeri govore o tome da u procesu rasta i razvoja, ugljeni hidrati ne moraju biti prisutni. Oni su iz kulturnih, ili ekonomskih razloga poželjni, ali ne predstavljaju neophodan, odnosno esencijalni nutrijent.

Džon R. Džuit (John R. Jewitt, “The Prisoner of Nutka“) našao se na početku devetnaestog veka u zarobljeništvu naroda Nutka, zbog njihovog besa prema Španskim trgovcima u današnjoj Kanadi. Džuit je Nutkama bio vredan, jer je bio kovač, znao je da pravi predmete od metala i poštedeli su mu život. Kada im je pobegao, posle dve godine zajedničkog života, postao je veoma popularan, obilazio je Kanadu i predavao o životu Nutka. Nutke su sve jeli sa mašću. Nisu jeli ni hleb, niti bilo kakav oblik skroba. Skoro sva hrana sastojala im se od proteina i od masti. Čak su i bobičasto voće posluživali kao specijalitet, u masti!

Dva Britanca, lekari Or i Gilks (Orr and Gilks) koji su živeli među Masai ratnicima 1920-ih godina u Istočnoj Africi, videli su da su ovi urođenici visoki i zdravi (preko metar osamdeset tri, šest stopa). Ishrana među njihovim ratnicima sastojala se od 1.1 kilograma mesa, 2 litra mleka i 50-ak mililitara krvi dnevno. Oni su u proseku bili šest inča (14.4cm) viši od svojih suseda Kikuija koji su imali poljoprivredna imanja sa okućnicama.

Masaiji su gajili stoku i neumorno je pratili, služeći se kopljima i drugim oružjem za odbranu stoke od lavova, koji su lokalna pretnja.

Doktor Džon Rae prepešačio je oko 1500 milja (oko 2.400 kilometara) crtajući mapu Kanade. Prema kilometraži pređenoj na svojim nogama, on je verovatno jedan od najvećih putnika-geografa u novijoj istoriji sveta. Dok je uz upotrebu sekstanta utvrđivao tačan položaj zvezda i određivao obrise kopna, išao je sa lokalnim stanovništvom i hranio se njihovom dijetom, prepunom masti. Dešavalo bi se da on i njegovi saputnici pojedu skoro kilogram masti dnevno, ali nikada ne bi imali problem sa energijom, ili sa skorbutom.

Ostavši bez uobičajenih izvora hrane, poručnik Švatka je u potrazi za izgubljenim brodom i posadom američke mornarice počeo da se hrani hranom Inuita, koja je podrazumevala mnogo masti od foke i ribe. Nekoliko godina je jeo ovu hranu, ali je samo u početku, u prve tri nedelje osetio prolaznu slabost, što je danas poznato kao fenomen adaptacije na masnu hranu (ketoadaptacija, termin koji je skovao dokrot Stiven Fini lično). Kada se navikao, shvatio je kako pod ekstremnim uslovima hladnoće i odsustva biljaka čovek opstaje hiljadama godina. Kada se vratio u “razvijeni” svet, Švatka je objavio dnevnik sa opisom putovanja, ali i ishrane. Ovaj dnevnik je zatim izgubljen, ali je pronađen i ponovo objavljen 1965. godine.

Doktor Stiven Fini (Stephen Phinney), čiji roditelji su bili članovi Udruženja istoričara Amerike, naišao je na ovaj dnevnik  u porodičnom domu 1980. godine. Doktor Fini drži ovo uzbudljivo predavanje u kome objašnjava adaptaciju čoveka na ekstremne uslove života kroz upotrebu masti u ishrani.

Zanimljivo je da je mast kod većine starih naroda bila osnovni izbor u ishrani i da je se stari narodi nisu stideli. Njihovo zdravlje nikada nije dovođeno u pitanje, a tako ni njihova dugovečnost, iako su se svojim životom praktično, ali korenito, suprotstavljali pomodarskoj ideji o štetnosti holesterola, koja je razvijena u drugoj polovini dvadesetog veka.

Danas, doktor Stiven Fini i veliki broj savremenih lekara, nastoje da isprave nepravdu i vrate zdrave masti u ishranu čoveka. U tu svrhu, u poslednjem delu izlaganja koje ovde prilažem, Fini pokazuje rezultate sportista (biciklista) nakon adaptacije na masnu hranu. Ovaj oblik ishrane, u kojem je iznos energije dobijen iz masti barem 75% i koji se naziva ketogena ishrana, posebno je primenljiv ako se koristi u sportovima u kojima se traži ekstremna izdržljivost, kao što su biciklizam, ili planinarenje!

Zahvaljujući inovativnim lekarima i istraživačima iz Amerike, masna ishrana se ponovo vraća na trpezu modernog sveta, uz uslov eliminacije ugljenih hidrata, koji kod određenog dela populacije izazivaju negativne efekte, kao što je šećerna bolest i mnogi drugi metabolički problemi. Ovde možete videti predavanje o takozvanom “urođeničkom dokazu”, u prilog masnoj ishrani.