Dijabetes i starenje

Dijabetes i starenje: društvena konstrukcija starosti

Kako vam se omaklo da ostarite?

Starost je jedna odvratna pojava koja nikakve veze nema sa prirodnim stanjem, to jest, starost je “prirodna” isto koliko je prirodna i bilo koja druga stihija koja na svom putu uništava sve što živi. Dakle, nije sve što je prirodno i dobro, ali to smo znali i ranije.

Neočekivani savez industrijalaca, doktora i tehnologa i njihov društveni konsenzus

Moderna industrija uklapa se u dijetetske tokove, tako što svoju proizvodnju i marketing usmerava prema dijetetskim smernicama koje su posledica najmodernije nauke. U društvima razvijene privrede, elite bogatih povezuju se sa intelektualnim slojevima društva, koje reprezentuju tehnolozi, ili lekari, kako bi se obavestili o trendovima. Važno im je da se obaveste šta može da se proizvede i šta je za običnog čoveka zdravo, a onda, kako to da proizvedu, upakuju i oglase po što nižoj ceni. Jednom kada shvate ove okolnosti, oni se snažno naslanjaju na konsenzus i počinju da ga ističu kao formulu života. Ovde su vlasnici investicionog kapitala ostvarili veliku pobedu. Ostvarili su društveni konsenzus i na njega će se oslanjati svaki put kada budu branili hleb od koga izuzetno udobno i lagodno žive. Kada se debatuje oko pravilne ishrane, ne debatuje se samo sa proizvođačem hrane, nego sa mutnom gomilom tehnologa, dijetetičara/nutricionista, lekara, trgovaca, političara, a onda i sa njihovim pristrasnim porodicama, braćom, sestrama koji ih nekritički vole, kao i sa novinarima koji su nekada potkupljeni (odnosno, pišu po zadatku), a nekada i iskreno veruju u određene ideje.

Zato nije sasvim realno očekivati da vladajuća većina javnog mnjenja prihvati “nova” tumačenja ishrane. Nije verovatno da će celi establišment prihvatiti ideju kako je masna ishrana ispravna opcija za vas. Oni će se dugo opirati vašim pokušajima da promenite hranu koju svakodnevno jedete, kako biste ostali u prisnom odnosu sa celom industrijom, od pekare do farmacije. Oni svoj hleb zarađuju od proizvodnje hrane, ili lekova, oni su ceo svoj život zasnovali na tome i ne mogu dopustiti da uđete u njihovu očekivanu dobit. Oni su svoju zaradu planirali i oslonili na predviđanja barem za narednih pet godina. Oni veruju da se vi mešate u njihovu zaradu i sve sile koje u njima kolaju u sledećem koraku usmeriće se protiv vas. Napašće vas tvrdeći da “niste kao svi ostali”, te da se u svojem ubeđenju ogrešavate o osnovne principe ishrane, religije, ili čega već… Njihov napad biće prikriven i instinktivan i oslanjaće se na opšte tvrdnje kako “svi veoma dobro znaju da…[nastavak unesite sami, na primer, “svi veoma dobro znaju da su žitarice odlične za zdravlje…”]”… Bog s vama, govoriće oni, zašto ste paranoični, niko vas ne napada, pa oni vam “samo kažu” ono što već “svi znaju”.

Makar to bilo i neistina.

 

Tok dijabetesa

Da se na kratko vratimo na priču o tome kako suptilno propadamo, pristajući na diskurs o “normalnosti” starenja. Opisaću mehanizam dijabetesa, i/ili sličnih metaboličkih problema kroz jedan ograničen, ali veoma čest scenario.

Najpre, govore vam kako su žitarice korisne, ukoliko jedete “celo zrno”. Zatim, kako treba da izbegavate masnu hranu. To čujete na televiziji, čitate u publikacijama, a na iste informacije nailazite i u novinama, na javnim predavanjima i u obrazovnim institucijama. Kao posledica ovoga, u vaš život ulazi strah od namirnica životinjskog porekla. Umesto masnog komada mesa, opredeljujete se za salatu, ali vas ona čini gladnim, a onda nalazite utehu u integralnom slatkišu, ali verujete da je to dobra hrana, jer ste koristili žuti šećer.

Sada na snagu stupa vreme, koje posle nekoliko godina na vama ostavlja trag, jer ste konzumirali toliko šećera koliko vaši preci nisu ni za nekoliko decenija.

“Nema veze”, razmišljate, “ne radim ja ništa što i svi ostali takođe ne rade”, međutim svi lagano tonemo u hroničan problem. Vaš insulin napet je zbog stalne upotrebe. To je hormon koji ne može biti neprestano korišćen, bez naknade. On mora da se odmara, a vi bi zapravo trebalo pomalo i da gladujete, da se više krećete i da insulin oslobodite potrebe da neprestano radi. Jer, ako neprestano radi, on gubi svoju snagu i svoju oštrinu. Njega tada u organizmu ima sve više, iako je sve manje upotrebljiv i on polako prestaje da vrši svoju funkciju unosa ugljenih hidrata u unutrašnjost ćelije, radi proizvodnje energije, a sve više počinje da ih pretvara u mast i da stvara zalihe sala. Vi se fizički uvećavate, ali na pogrešnim mestima, a to vas čini umornim i vi to počinjete da pripisujete godinama, odnosno krštenici.

Ušavši u stanje poremećene osetljivosti insulina i povišenog šećera u krvi, počeli ste da starite.

Nutricionistički trikovi protiv starenja

Postoji tri osnovna trika protiv starenja koje uobičajeno koriste nutricionisti:

  1. Masna hrana. Masna hrana smanjuje potrebu za drugim nutrijentima, posebno za šećerom. Insulin se luči manje, a masti se lako i bez ostatka obrađuju, jednom kada se organizam navikne na njih. Gubi se zamarajući osećaj gladi i neosetno se prestaje sa neprestanim unosom hrane, te se počinje topiti vlastita mast i koristiti za energiju. Tako se kroz ovaj proces upotrebe vlastitih masti radi energije ulazi u ketozu, zdrav i blagotvoran aspekat metabolizma koji nas čini otpornim, bistrim i jakim, a takođe i dugovečnim. Jer, insulin nije samo običan hormon. Kada se on luči preterano, pokreću se i mnogi drugi aspekti starenja, te organizam ubrzano propada. Mnoga istraživanja pokazuju da mnogo insulina, izlučenog, ili unesenog injekcijom kao medicinski insulin, povećava šansu da se dogode kardiovaskularni problemi. S druge strane, već postoje istraživanja na miševima koja pokazuju da ketogena dijeta utiče na produženo trajanje života i to zdravog života.
  2. Hrana sa umanjenom količinom proteina. Ovaj oblik ishrane igra na sličnu kartu, jer su i ovakve dijete lišene velikog iznosa ugljenih hidrata. Krajem 2015. godine, američki istraživač Valter Longo napravio je eksperiment sa grupom ispitanika (a naravno, i sa nezaobilaznim miševima) u kojem je umanjio unos uljenih hidrata i proteina, a malo povećao unos masti i doveo je do produženog trajanja života eksperimentalnih životinja, a kod ljudi pokazao da se popravljaju tipični indikatori zdravlja u laboratorijskim nalazima. Ovde se istraživanje, doduše oslonilo na ideju posta o uzdržanju od mesa, jer je poznato da organizam ulazi u krizno stanje kada nema dovoljno proteina i počinje da vrši reciklažu vlastitih proteina kada nema spoljnog unosa. Restrikcija proteina u ishrani ima puno dejstvo samo u slučaju istovremene restrikcije ugljenih hidrata, jer se tako uskraćuje negativno dejstvo glukoze i samog insulina u krvi. Zato je u ovom eksperimentu Valter Lango insistirao i na povećanom unosu masti, kako bi se glad smanjila.

Ovaj oblik smanjenja proteina kao makronutrijenta tipičan je za pravoslavni post i verovatno je zaslužan za pozitivne elemente nečega što je čuveni, ali i kontroverzni Ansel Kiz (Ancel Keyes) opazio kao veliku vrednost “mediteranske ishrane”. Ansel Kiz je pogrešno zaključio da je manji unos mesa blagotvoran za kardiovaskularno zdravlje, jer je putovao grčkim ostvrljem za vreme velikog posta, iako je mehanizamu ovom opisanom slučaju, zapravo bio u povremenim restrikcijama proteina jedne nacije koja inače veoma rado jede meso i koja to čini isto kao i bilo ko drugi u svetu, bez štetnih posledica.

  1. Smanjenje svih makronutrijenata, to jest gladovanje. Prethodni eksperiment Valtera Longoa može se podvesti i pod gladovanje. Notorno je saznanje da se crvima (nematodima) i dvostruko produžava život pod uticajem gladovanja. Isto pokazuju i eksperimenti sa bakterijama, odnosno sa kvascem, a slična zapažanja postoje i kod ljudi koji stiču žilavost i otpornost na bolesti kroz povremeno pametno gladovanje, vodeći, naravno, računa da ne ostanu bez vitalnih supstanci, proteina, masti i mikroelemenata, te elektrolita.

Iako čovek i crv nisu isto, isti su mehanizmi prema kojima njihove ćelije preživljavaju, a pojedini istraživači obrazložili su i metaboličke i ćelijske putanje kroz koje dolazi do produžetka zdravog života. Tako se američki istrazivač sa Harvarda, australijskog porekla Dejvid Sinkler proslavio svojim istraživanjem Sirtuin 2 gena.

Ovaj gen aktivira se prilikom temeljito izmenjenog metabolizma kada se redukuje ishrana, što je uvek neizbežno praćeno i redukcijom insulina.

Mnogi moderni uvidi u metabolizam, zapravo nas upozoravaju da insulin nije samo neutralni i pasivni igrač u transferu šećera u energiju. Insulin ubrzava sâmo starenje i to se vidi na osnovu fizičkog izgleda šećernih bolesnika, koji su često na sebe prerano preuzeli atribute starosti, od sede kose, do izborane kože, gubitka pamćenja, umora, katarakte i do veoma prevremenog gubitka mišićne mase.

Popularna slika starosti

Naprotiv, mi danas živimo uljuljkani u idiotsku priču o starosti kao o “zlatnom dobu”, kao da je reč o jednom nežnom i benignom periodu života, a zapravo se radi o neželjenom sindromu koji bi svako izbegao kada bi mogao, ali i kada bi znao kako.

Čovek koji ulazi u starost najčešće oseća određeni ponos što ulazi jedno patinirano i uvaženo životno doba. Kada otkrijemo da imamo tipičan metabolički problem, visok krvni pritisak, to nas asocira na našu mamu, našeg direktora, naš intelektualni uzor koji je imao isti takav problem. Mi redovno padamo u zamku da smo ušli u zonu staraca, uvaženih ljudi i da mi sada “imamo pravo” da se malo polečimo i da se kroz tu igru sa zdravljem osetimo posebno, jer tako odajemo počast svojem namučenom telu.

Sada nas naočare sa debelim okvirom asociraju na našeg deku, a pilule za pritisak na tatu i sada smo dobili životni bingo – sposobnost da se pred drugima vadimo na starost i godine, jer imamo “dokaz” da smo nesposobni, dokaz koji nam je dao naš lekar!

Avaj, dok shvatimo da od našeg narcizma kojim se dublje i dublje uvodimo u bolest nema ništa i da nam je bolje da krenemo prirodnim putem zdravlja, prolazi surovo i dugo vreme u kojem ne postoji ni jedan glas, ili sugestija da treba da prestanemo sa bezrazložnom predajom stihiji i potražimo prirodniji put.

Kao da je uzalud bilo to što su naši stari živeli duge i srećne živote pre razvoja moderne medicine! A glavna njihova medicina bila je u uzdržavanju, često baš u nemaštini i relativnom siromaštvu koje je ipak bilo obojeno ljubavlju prema bližnjima i spontanim prihvatanjem okolnosti.

Da li vaš lekar i vaš prodavac lekova brinu o vama?

Uobičajeno je zapažanje da krvni pritisak opada kada se započne sa gladovanjem. Zato je i opasno gladovati onima koji koriste lekove za pritisak, jer im tada pritisak može preterano opasti. Ista primedba odnosi se i na ljude koji koriste insulin. Kada se započne kura gladovanja, potrebno je prestati sa upotrebom insulina, kako ne bi došlo do patološke hipoglikemije u koju često zapadaju pacijenti na insulinu, jer injekcije insulina nikada nisu tako mudre kao sami organizam i sami pankreas. Ovakve zahvate, kroz koje se možemo osvedočiti o snazi gladovanja, ili o snazi masnije dijete, neophodno je sprovoditi kroz savetovanje sa lekarom, jer oni uvek sa sobom nose određeni rizik. Međutim, i lekovi sa sobom nose određeni rizik, te je bolje otkriti načine na osnovu kojih se preseca nepotreban put u bolest, umesto da se istražuje zona u kojoj lek počinje da postaje otrov, a u kojoj sama bolest uzima maha i to ne zbog nekakve nužnosti, već zbog našeg upornog neuviđanja metaboličkih uzroka patologije.

Međutim, naši lekari često nisu obrazovani u oblasti dijetetike. Pod pritiskom teškog tranzicionog perioda, oni nemaju vremena da se obaveste o novim trendovima i tu često potpadaju pod uticaj industrije lekova, čiji predstavnici imaju prodajne targete (ciljeve, zadatke, na osnovu kojih se procenjuje njihova uspešnost), a nisu ni motivisani da čitaju o besplatnim alternativama, kada već od prodaje žive tako dobro.

Prodavac lekova na veliko, koji je često i sam lekar, nema razloga da se uputi u besplatne alternative, niti da posavetuje svoje kolege o procedurama takvog lečenja.

Umesto da se pacijent posavetuje da prekine sa unosom ugljenih hidrata, on se savetuje da počne sa Glukofažom, ili sa nekim drugim popularnim lekom za rani stadijum dijabetesa. Prodavac insulina dobro zna da će taj pacijent za par godinica doći kod njega na servis i da je, zapravo, stao na svojevrstan put bez povratka. Danas se uveliko veruje da je povišeni šećer put bez povratka i da dijabetesu nema leka, a da je neophodno unositi ugljene hidrate radi zdravlja, čak i kada oni jasno i očigledno vode u produbljivanje bolesti! Ovu prevaru često prati zamagljivanje stvarnosti kroz tvrdnje da je fruktoza dobra za dijabetes, ili da je organski hleb dobar za šećeraše, uprkos tome što su njegova insulinogena i glikogena svojstva veoma slična kao i kod običnog belog hleba.

Moderna nauka, međutim, dobro zna da ugljeni hidrati nisu esencijalni makronutrijent, za razliku od masti, ili za razliku od proteina, bez kojih bismo umrli, zbog potrebe za obnavljanjem ćelija čiji su esencijalni delovi od proteina i masti. Moderna nauka oduvek vrlo dobro zna da se glukoza u krvi proizvede u jetri i da ne postoji ni jedan razlog za neumorno dodavanje šećera u ishranu, ako se on već sam po sebi u organizmu spontano stvara. U periodu prisustva visokog nivoa šećera u krvi, potrebno je smanjiti njegov unos u organizam, nije li to samo po sebi jasno?

Međutim, kada obolite u dovoljnoj meri, pojavljuje se čitava galanterija insulinskih proizvoda: brzi insulin, spori insulin, ovčiji, svinjski, humani, čak i posebni insulin koji se kod graničnih slučajeva uzima jednom nedeljno! Sada se javlja izvanredna paleta proizvoda kroz koju ćete biti u stanju da na sebi ponesete harizmu stare i uvažene osobe koja “ima pravo” na svoju bolest i u nju beži kao u zaštitnu čauru barem jednom do tri puta dnevo, kada se bode insulinom, ili kada uzme svoju posudicu, svoj šarmantni, plastični dozer za lekove sa odštampanim imenom generičkog proizvođaca lekova!

Ovde su istovetni interesi vašeg lekara umornog od života i slomljenog u tranziciji, koji bi samo hteo da se proveseli jedanput godišnje na seminaru na primorju, u organizaciji generičke industrije lekova, bezvoljnog pekara kojem se tanji margina prihoda i koji je domišljato stavio dekorativne semenke u vaš „hrono“ hleb, znajući da je dijabetes bolest za koju i inače “nema leka” i samog prodavca lekova, koji vešto ćuti, premda je na svojim besomučnim i preplaćenim putovanjima načuo da je dijabetes izlečiv i podložan tretmanu, samo ako mu se pravovremeno pristupi kombinovanjem masne hrane i pažljivog gladovanja.

Zaključak

Starost je gadna bolest čiji uzroci nisu u potpunosti istraženi. Jedan od razloga za to je i to što američka udruženja lekara ne pristaju da starost proglase bolešću. Ako bi američka udruženja lekara proglasila starost bolešću, srpske lekare i ostale lekare u malim zemljama, niko više ne bi ni pitao za mišljenje, a oni bi, povodljivi kakvi jesu, odmah usvojili istu takvu definiciju. Problem proglašenja starosti za bolest nalazi se u Americi, jer bi tamo osiguravajuća društva nakon medicinskog proglašenja starenja kao patološkog procesa imala obavezu da snose troškove za tretman starosti, a to se neće skoro dogoditi.

Zato je neophodno donekle prozreti veštu igru bogataških elita, poluživih lekara i nezainteresovanih, samoživih industrijskih lobista, koji su najčešće i sami žrtve svojih uverenja, ali koji nesvesno i zbog prihoda i neznanja, nas uvlače u kovitlac.

Neko tu igru mora da prekine. Zašto da to ne budete baš vi!?