Slabost ćelije koja može biti i rešenje za antiviralni lek

Otkriće koje obećava dolazi iz Kanade, gde su istraživači Univerziteta Britanske Kolumbije utvrdili u opitima sa ćelijama organoida (laboratorijskim replikama organa, bubrega i krvnih sudova) da lek APN01, koji se sastoji od ljudskog rekombinantnog, rastvorljivog enzima konverzije angiotenzina 2 deluje kao antiviralni lek, smanjujući viralno opterećenje COVID-om od 1.000 do 5.000 puta.

Poznato je da virus korona, koji se kao pandemija proširio svetom, ulazi u naš organizam koristeći receptore konverzije angiotenzina 2 kao vrata. Prema nekim tumačenjima, ovo je razlog što osobe koje terapeutski koriste lekove – ACE2 inhibitore, češće oboljevaju od COVID-a-19. Ovi lekovi protiv visokog krvnog pritiska povećavaju broj receptora ACE2 koji su inače prisutni na površini ćelija, a posebno na površini ćelija pluća i masnih ćelija, te na taj način navodno i olakšavaju ulaz virusa u organizam. Neka druga saznanja, međutim, pokazuju i da isti ovi lekovi kasnije olakšavaju borbu protiv virusa unutar napadnutog organizma.

Tim istraživača iz Toronta još ranije je otkrio, u saradnji sa Institutom za molekularnu biologiju u Beču, da se virus SARS-a, koji je iz iste grupe virusa kao i COVID-19, vezuje svojim šiljatim glikoproteinima za ACE2 receptore i tako ulazi u ćeliju.

Slabost koja omogućava virusu da uđe u ćeliju tako može postati sredstvo za ublaženje napada, koje će organizmu dati dovoljno vremena da se pripremi i mobiliše za uspešnu odbranu.

Iskustvo iz Hong Konga – mišljenje profesora Huija

U televizijskoj emisiji od 10. marta ove godine, honkonški novinar i publicista Majkl Čugani razgovara sa profesorom Dejvidom Huijem, stručnjakom za respiratorne bolesti Kineskog univerziteta u Hong Kongu povodom epidemije virusa korona. Hong Kong je sredina sa velikim iskustvom borbe sa novim respiratornim bolestima. Između 2002. i 2004. u ovom gradu vladala je epidemija teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS, Severe Acute Respiratory Syndrome) koji je, srećom, obuzdan i nije se proširio na ceo svet.

U ovom intervjuu, profesor Hui objašnjava okolnosti koje će dovesti do završetka epidemije i u njih ubraja mogućnost da ćemo se na kraju svi zaraziti. Pretpostavka da ćemo se svi zaraziti proističe iz saznanja da je virus nov i da nemamo izgrađeni imunitet prema njemu. Utešno je to što veliki broj ljudi prođe kroz ovu infekciju bez bilo kakvih simptoma, ili sa simptomima gripa i prehlade, ali bez većih posledica.

Profesor preporučuje dobru ličnu higijenu, nošenje maski u javnom prevozu i nastavak mera ograničenja koje su aktuelne u Hong Kongu. To podrazumeva karantin za osobe koje su bile u dodiru sa obolelima i izbegavanje javnih okupljanja i druge mere.

Na kraju, ako kroz ovu infekciju prođe 50-60% populacije, javiće se zaštitni efekat „imuniteta stada“ i prestaće tako radikalno širenje, a možda će epidemija i prestati. Međutim, pošto je bolest nova, mi ne znamo dovoljno o njoj. Jedino testovi krvi sa utvrđenim antitelima na virus korona mogu nam dati pouzdanu informaciju o tome koliko se ljudi zarazilo i kolika je zapravo smrtnost, to jest, kakve su posledice. Danas nemamo takve analize, a verovatno je da će i to jednoga dana doći na red.

Profesor Hui tvrdi da je izlazak u šetnju zapravo preporučljiv, ali da to ne sme biti tamo gde je veliki broj ljudi na malom prostoru. Distanca se mora držati.

Grad Vuhan je zatvoren 23. januara, ali ga je do tog trenutka napustilo već oko 5 miliona ljudi. Od ovih ljudi infekcija se raširila u Kini i izvan Kine.

Majkl Čugani pita: da li je u redu to što se mnogo ljudi pojavljuje na popularnom honkonškom šetalištu kraj obale i što je disciplina ograničenja popustila?

Nije, odgovara profesor Hui, mere ograničenja, među kojima je i društveno distanciranje dale su izvanredne rezultate i moraju se nastaviti.

„Izlazak u šetnju, napolje, zapravo, dobra je ideja“, kaže profesor Hui, „ali pokušajte da izbegnete gužvu.“

http://news.tvb.com/programmes/straighttalk/5e6799f9335d19df678ed10f/–Will-the-coronavirus-burn-out-or-become-a-pandemic

Mišljenje poznatog epidemiologa sa Univerziteta Stanford o virusu korona

Da li je moguće da smo zbog velike brige oko zaraze preterali sa merama protiv nove bolesti? Profesor medicine, biomedicinske nauke o podacima, statistike, epidemiologije i populacionog zdravlja sa Stanforda, Džon P. A. Joanidis, pita se da li je naš odnos prema epidemiji fijasko? Da li je moguće da smo, zapažajući tok, širenje i rezultat jedne sezonski aktivne forme zaraze, samo pažljivo pratili njene teške posledice koje bi se i inače ispoljile, kao što se svake godine ispoljavaju i posledice čitavog niza drugih bolesti koje nalikuju na grip?

Profesor Joanidis kaže da se testiraju uglavnom najugroženiji oboleli i da je na osnovu takvih testova Svetska zdravstvena organizacija zaključila da je procenat smrtnosti oko 3,4%. Međutim, izolovani primeri, kao što je onaj sa prisilno zaustavljenim i izolovanim brodom Dijamantska princeza pokazuju da bi procenat smrtnosti bio oko 0,125% ako bi se brojke putnika prenele na populacionu strukturu Sjedinjenih Država. Međutim, pošto je ovaj uzorak izuzetno mali, sa 700 inficiranih putnika i članova posade, prava stopa smrtnosti mogla bi da se rastegne od pet puta manje – 0,025%, do pet puta više – 0,625%, kao što je moguće i da još neko od pacijenata umre kasnije, ili da turisti imaju različitu učestalost hroničnih bolesti, te da i to utiče na verovatnoću. Ovo bi moglo da izazove dodatnu neizvesnost procene i da rastegne mogućnost smrtnog ishoda na 0,05% do 1%.

Ovo pokazuje kakav raspon pandemija može da zadobije. Ako bi procenat bio 0,05, onda bi smrtnost bila manja nego kod sezonskog gripa. Međutim, profesor Joanidis ukazuje na mogućnost da smrtnost bude i 8% ukoliko pogodi populaciju u staračkom domu, kao što pokazuje slučaj iz 2003. godine, opisan u stručnoj periodici, u kojem se, pored ostalog, beleži i da niko od osoblja doma nije razvio simptome zapaljenja pluća.

Širom sveta, bolesti koje potiču od ovakvih uzroka, utapaju se u okvir od oko 60 miliona smrti od različitih uzroka svake godine.

Iako u Americi postoji razvijen sistem za merenje prisustva gripa, najčešće se on u laboratorijama potvrđuje u malom broju uzoraka. Na primer, ove godine je testirano oko 1.073.976 ljudi, ali je grip potvrđen kod samo 222.552 osoba, što je 20,7%. U istom periodu, broj obolelih od bolesti nalik na grip, je između 36.000.000 i 51.000.000, sa između 22.000 i 55.000 smrtnih ishoda.

U seriji autopsija izvedenih u sezoni 2016/2017, na uzorku od 57 osoba, testiranje je pokazalo da je virus gripa bio prisutan kod 18%, dok je bilo kakav oblik respiratornog virusa primećen kod 47%. Međutim, na ovaj način ništa nije dokazano, jer se mnoge bolesti superimponuju (nadograđuju, nadodaju) na već postojeće bolesti i prisustvo virusa ne označava nužno i uzrok smrti.

Ukoliko je stopa smrtnosti od ovog virusa 0,3% i zarazi se 1% populacije u SAD, to bi značilo oko 10.000 smrti i u prošlosti tako nešto ne bi bilo praćeno značajnim vestima u novinama.

Osim toga, ako se ne bi dosledno primenile mere društvene izolacije, ili ako one ne bi bile poštovane, tako da se zatvore škole i izoluju deca, i to pod uslovom da ona ne stupe u kontakt sa osetljivom populacijom, rezultat bi izostao, a posebno u slučaju da je stopa smrtnosti veća, a bolest zaraznija. Još jedan negativan efekat mogao bi se dogoditi zbog izolacije: da se kod mladih se ne razvije takozvani „imunitet stada“ koji i treba da se razvije kod ove manje rizične grupe. Takođe, nije lako proceniti ni uticaj sprečenosti roditelja da odlaze na posao i posledice koje to prate?

Problem se javlja, opet, ako nova bolest previše uposli zdravstveni sistem te se velika smrtnost javi zbog obolelih od ostalih bolesti: srčanih i moždanih udara, povreda, krvarenja. Ako COVID19 „zaravni“ krivu i uspori se oboljevanje od virusa korona, može se javiti povećana smrtnost od ostalih uzroka. Ukoliko zdravstveni sistem dakle, bude opterećen u produženom periodu, umesto u kratkoj i akutnoj fazi, moguće je očekivati da bude preopterećen na duge staze, zbog nemogućnosti da se bavi ostalim problemima. Za sve ove mogućnosti, nedostaju nam podaci za procene, nedostaju nam brojke.

Niko u ovom trenutku ne računa ostale posledice: moguće socijalne nemire, mentalno oboljevanje, posledice po ekonomiju.

Profesor Joanidis tvrdi da je moguće da bude zaraženo i oko 60% čovečanstva i da smrtnost bude oko 1%, premda ne veruje da će se to desiti. U tom slučaju, posledice će ličiti na poznati grip iz 1918, kada je, pored ostalog, umrlo i mnogo mladih, a to bi značilo oko 40 miliona mrtvih.

„Možemo se samo nadati da će, kao 1918, život nastaviti“, kaže Joanidis.

„Nasuprot tome, sa višemesečnim, ako ne i višegodišnjim prekidom poslovanja, život se uveliko zaustavlja, kratkoročne i dugoročne posledice sasvim su nepoznate, a milijarde, ne samo milioni života mogu biti ugroženi.“

Neke od izloženih opcija liče na slona kojega je napala mačka, kaže profesor. Frustrirana životinja, nastojeći da izbegne mačku, skače sa litice i gine. Verovatno ćemo uskoro prepoznati šta nam nosi vreme. Nadamo se najboljem.

Nije ovo prva kriza koju nam je život naneo.