O tome kako možete pomoći svom lekaru ako ga ne susretnete

Kada bi ljudi bili malo zdraviji, bolesti kao što je COVID-19 bi imale manje uticaja nad nama. U prošlu subotu pisao sam o zdravlju starijih ljudi čiji je imunitet ravan imunitetu dvadesetogodišnjaka, samo zato što redovno voze bicikl, doduše, veoma intenzivno i na duge pruge. Oslonio sam se na dobar tekst medicinskog dopisnika BBC-a.

Takođe, pisao sam i o tome da se količina šećera u krvi može smanjiti praktično preko noći. Dovoljno je da se šećeri izbace iz ishrane, i da se pomalo gladuje. U zavisnosti od opšteg stanja zdravlja, neko na ovaj način može u potpunosti prevazići problem šećerne bolesti, ali neko će biti u mogućnosti da sebi u određenoj meri olakša život.

Svima je znano da su komplikacije kod virusa korona prisutne ponajviše kod starijih, gojaznih, šećeraša i bolesnika sa visokim pritiskom i srčanim oboljenjima, dakle kod metabolički bolesnih pacijenata. Poznato je da najčešće komplikacije imaju pacijenti sa komorbiditetima, jednom ili više istovremenih bolesti.

Danas smo ušli u stanje u kojem se autoritetu lekara slepo veruje, a tome pogoduje i podrška proizvođača lekova, političara i čitavi ekosistem mediokriteta, koji govore kako je najbolje slušati „stručnjake“ i ne izmišljati toplu vodu. Ovo mnogima odgovara, jer se prodaju skupa rešenja i pacijentu se istovremeno uliva fatalistički doživljaj „pomoći koja dolazi spolja“. Dok pacijent sedi u strahu i gleda apokaliptične TV sesije o sve goroj svetskoj nevolji, za akciju se sprema čitavi lanac „ratnika prodaje“ koji će mu, izbezumljenom, ponuditi nešto kroz „apseling“ i „kros-seling“, kada se konačno zatekne u apoteci sa jeftinim receptom za beta blokator.

„Da li biste želeli da probate i ovaj novi suplement?“, pitaće ga apotekarska tehničarka, striktno instruisana da ponudi još jednu skupu, ali atraktivnu mogućnost. Čik odbijte! Ovaj eko-sistem koji okružuje industriju zdravlja živi od vaše strepnje.

Za to vreme gledamo kako su „sleteli Kinezi“, „došli Rusi“, kako će „stići aspiratori“, samo da dometnemo još jedan… Sada „ništa nije do nas“, sve je do „njih“. A kakva je to zabluda!

Svaka čast ruskom hloru, ali tako je propušteno da se na zdravlje deluje bogatijim spektrom sredstava, ali pre svega fizičkim kretanjem, boravkom na suncu i kvalitetnim izborom hrane. U jeku epidemije, pojavljuju se znalci koji nas ubeđuju da moramo ostati u četiri zida, bez obzira na suočenost sa istinom da ćemo, pre ili kasnije, morati da izađemo na svetlost dana. A šta ćemo tada raditi? Kako ćemo se tada braniti od korone? Strašno je i pomisliti na to šta će se desiti ako virus ostane u punom jeku još nekoliko meseci! Možda ćemo morati da smršamo deset kilograma i da počnemo da idemo u duge šetnje! Tako se, pored ostalog, popravlja metaboličko zdravlje i smanjuje rizik od virusa.

Polovinom prošlog veka došli smo do pogrešne pretpostavke da je holesterol štetan za zdravlje (pogledati rezultate kvalitetnih i modernih studija PURE i HUNT iz ovog veka!) i da je određena vrsta ishrane opasna za srce. Neistinita hipoteza o holesterolu, koja je mnoge lakoverne osobe koštala zdravlja, danas je prepoznata kao sumnjiva i nedokazana, ali je inercija toliko snažna da je veliko pitanje kada će biti zaista prevaziđena. Javnost kao papagaj ponavlja priču kako je čula da je „najzdravija mediteranska ishrana“, iako je u vestima bilo reči da je „mediteranska dijeta mrtva“ i to su čelni ljudi Svetske zdravstvene organizacije (popularna WHO kojoj ovih dana toliko verujemo dok nas hrani informacijama o virusu COVID-19), a ne grupica buntovnih kontraša.

Zapadni svet, a posebno Amerika, mnogo je agilniji i borbeniji u plasmanu svojih ideja i u zahtevima za ostvarenje svojih prava. Tamo već postoji ogroman broj konvencionalno obrazovanih stručnjaka koji su primetili slabosti vladajuće paradigme i odlučili da demonstriraju bolje mogućnosti. Tipičan primer je doktor Dejl Bredesen koji je pokazao da je moguće izlečiti Alchajmerovu bolest. Dakle: ne „zalečiti“, ili „sanirati“, već izlečiti (znam kako vam ovo zvuči). Doktor Bredesen je u tu svrhu odlučio da primeni kompleksan i zahtevan pristup sa 36 istovremenih terapeutskih sredstava i to je dalo rezultat kod skoro svih njegovih pacijenata. Sada se Amerikom širi „Bredesenov protokol“ kao optimistična formula za tretman teške bolesti.

Ovaj pristup naziva se „funkcionalnim“ pristupom u medicini i okuplja značajan broj zdravstvenih radnika koji smatraju da ne postoji dovoljno gotovih rešenja, kao i da se rešenje uglavnom ne može pronaći u jednoj piluli, nego da treba tražiti kreativna i raznovrsna sredstva koja daju rezultate, čak i pre nego što razumemo mehanizme na osnovu kojih ona deluju.

Među glavnim alatima doktora Bredesena nalaze se redovno fizičko vežbanje, redovni odlazak na spavanje u toku noći i ustajanje u jutarnjim časovima, zdrava i kvalitetna ishrana (a to je u njegovom slučaju posebna i duža priča), borba protiv stresa, meditacija, suzbijanje zapaljenskih procesa, rigorozna popravka zuba sa vađenjem tamnih plombi koje sadrže živin amalgam, za šta se odlazi kod posebno sertifikovanih zubara za bezbednu zamenu plombi.

Problem koji prati promociju ovih rešenja je u tome što deluju previše benigno i što ih zastupaju ljudi koji izgledaju obično, a naša psiha kao da očekuje „posebne“ ljude, heroje i „posebne“ lekove, kao što su već notorne priče o „jednom ruskom lekaru“ i o „jednoj travci iz Brazila“.

Naša psiha želi da doživi mistični put do isceljenja, ali to je dokaz da smo žedni priče, narativa i mistike, a ne da je isceljenje natprirodno.

Ako se poveruje u tvrdnju o jednostavnosti najkvalitetnijih mogućnosti za tretman, možda se suočavamo sa strašnim saznanjem da smo za svoje zdravstveno stanje odgovorni mi sami. Međutim, ubrzo se oseti olakšanje kada se prepozna koliko je ovaj put lakši za sve, i za doktore koji nas leče i za pacijente.

Dok čekamo da nas izleče sumorni i nezainteresovani stručnjaci, možda ćemo otkriti i da je njihova uloga ionako uvek periferna i da smo u glavnoj ulozi uvek mi.

Gojaznost, holesterol i virusi

Velika studija obolelih od novog koronavirusa, na uzorku od 4103 osobe, u najviše pogođenoj sredini u SAD, u Njujorku, govori o tome da je starost najvažniji faktor rizika za novu bolest. Međutim, odmah na drugom mestu nalazi se gojaznost. Nedavno sam objavio crticu na osnovu članka sa BBC-a o starijim osobama koje vežbaju vozeći bicikl i prikazao mišljenje stručnjaka iz 2018. godine neopterećene zarazama, da je imunitet osoba starijih od 80 godina jednak mladalačkom imunitetu dvadesetih, samo ako se stariji posvete fizičkom vežbanju.

Isto se odnosi i na gojaznost. Ovaj „hronični faktor“, kako ga nazivaju u članku iz ZDNeta, sličan je ostalim rebusima naše egzistencije, nerešiv je samo dok smo u traganju, ali se brzo razvejava sa otkrivenim rešenjem. Za nekoga je rešenje gladovanje, za nekoga dobro osmišljena dijetetika, ali već sami početak gubljenja težine garantuje određenu dodatnu odbrambenu snagu organizma, ako je posledica dijetetske intervencije, ili drugih zdravih razloga, a ne nekog patološkog procesa. Ovaj gubitak ukazuje i na smanjenje šećera u krvi i na sagorevanje masti, na metabolički mehanizam ketoze, koja je, zapravo, jednaka fenomenu sagorevanja masti, neophodnom za gubitak kilaže.

Takođe, poznato je i da se virusi i mikroorganizmi ne snalaze dobro u masnom i dinamičnom okruženju kakvo postoji kod osoba sa povišenim holesterolom, koji se, paradoksalno javlja i kao značajan prediktor dugovečnosti kod starijih osoba. Povišeni holesterol posebno štiti od smrti putem infekcije i sepse kod starijih, dok istraživanja epidemije iz Venžoua pokazuju da su pacijenti oboleli od koronavirusa gubili značajnu količinu holesterola u toku bolesti, koja se zatim, vraćala na početnu vrednost po okončanju bolesti.

Povišeni šećer koji postoji kod osoba sa suvišnim kilogramima, pa čak i šećerna bolest, postepeno se normalizuju kod značajnog broja ljudi koji se opredele za masnu ishranu i terapeutsku restrikciju ugljenih hidrata. Ovo je proces koji se pokreće već u toku prve noći, a u kratkom vremenu može dovesti do značajnog ispravljanja mnogih pokazatelja dobrog zdravlja.

Vredno je pokušati sa smanjenjem telesne težine, jer nam ono donosi mnogo više od lepšeg izgleda, ili veće otpornosti na viruse i mikroorganizme. Verovatno je da su istraživanja iz dvadesetog veka bila u zabludi kada su dijetetske masti označila kao štetne za kardiovaskularno zdravlje. Dokazi koje moderna nauka sabira o ovoj temi ukazuju na to.

Superiornost masnih dijeta u pogledu gubitka telesne težine

Između 2003. i 2018, održano je 62 istraživanja sa slučajno odabranim uzorkom i kontrolnim grupama koja su posmatrala smanjenje telesne težine, poredeći ishranu sa malo masti sa ishranom koja u sebi sadrži veliki deo masti. Iz ove grupe, 31 istraživanje pokazalo je statistički značajne rezultate.

Australijski doktor Pol Mejson prikazao ih je sve na grafikonu. Plava boja indikuje gubitak kilograma u toku ishrane sa mnogo masti, a malo ugljenih hidrata. Takva dijeta je ketogena dijeta, ali i čitavi spektar masnijih dijeta koje odlikuje izbegavanje ugljenih hidrata kao što su hleb, skrob, šećer i ostali prirodni zaslađivači.

Crvena boja ukazuje na rezultate dijete sa velikom zastupljenošću ugljenih hidrata.

Iako se ovde masnijom ishranom smatra ona u kojoj se unese manje od 135 grama ugljenih hidrata dnevno, a znamo da ketogena dijeta nekada podrazumeva i manje od 20 grama, rezultati govore ubedljivo u korist masnih dijeta.

Gubitak kilograma:
dijete sa mnogo masti i malo ugljenih hidrata prikazane su plavom bojom;
dijete sa mnogo ugljenih hidrata prikazane su crvenom

Slika je slajd iz predavanja doktora Pola Mejsona o uticaju dijete na virus korona. Smanjenje telesne težine, kao i smanjenje nivoa šećera u krvi značajno doprinose povoljnijim ishodima u borbi organizma sa virusima.

Američki lekar koji pomaže Indiji savetima o ishrani

Ako organizam prisiljavamo da troši ugljene hidrate, često se javlja metabolički disbalans koji rezultuje dijabetesom. Jedan od načina da se prevaziđe problem gojaznosti i dijabetesa je dijeta sa malom količinom ugljenih hidrata, bez hleba, bez skroba i bez procesiranog šećera.

Doktor Ron Rosdejl dao je intervju Ajvoru Kaminsu u sjajnom podkastu „Debeli car“ (The Fat Emperor) i izneo svoje poglede na postojeću krizu. Ron Rosdejl daje intervju iz Indije, gde već godinama boravi na poziv indijske vlade i pomaže im u pitanjima ishrane i gde se zatekao u vanrednom stanju, u vreme epidemije koronavirusa.

Indija je zemlja koja, kao i Kina danas prednjači u broju pacijenata obolelih od dijabetesa i od metaboličkih bolesti. Iako su obe zemlje pod velikim pritiskom modernog životnog stresa i nekvalitetne hrane, u oči pada i to da je tamošnja ishrana tradicionalno zasnovana pretežno na ugljenim hidratima (hleb, pirinač, skrob, procesirana hrana), pa je i velika verovatnoća da se ispolji toksično delovanje ugljenih hidrata.

Doktor Rosdejl smatra da je izgubljena senzitivnost leptina, hormona koji emituju masne ćelije i koji je otkriven u toku 1990-ih godina, ključni razlog za porast broja gojaznih i obolelih od šećerne i od drugih hroničnih bolesti. Prelazak na masniju ishranu, bez ugljenih hidrata, ili sa veoma malo ugljenih hidrata, veoma brzo smanjuje nivo leptina u ogranizmu i popravlja opšte stanje. Ovakva izmena dijete brzo popravlja balans organizma i dovodi do smanjenja nivoa šećera u krvi, kao i do gubitka telesne težine.

Povišeni šećer u krvi nepovoljno deluje na imunitet pacijenata i to se vidi po većoj stopi komplikacija kod obolelih od koronavirusa koji istovremeno pate od dijabetesa.

Zbog toga dr Rosdejl apeluje: „Nemojte davati D5W!“ (Dont give D5W!) Nakon kratke konsultacije na Guglu, vi vidite da postoji izotonijski i hipotonijski rastvor za krv u kojem postoji i šećer, dekstroza. Lekari koji su opredeljeni za pristup ishrani sa malom količinom ugljenih hidrata smatraju da će prisustvo šećera u svakom tretmanu biti suvišno.

Šećer je u slučaju glukoze, ali i inače, veoma reaktivan molekul. Prsten molekula glukoze sastoji se od šest ugljeničkih atoma. Na kraju svakoga je jedna izuzetno reaktivna grupa: OH (hidroksilna grupa).

Holesterol je jedna od najvažnijih supstanci u proizvodnji ćelije. Ako želite da proizvedete veliki broj ćelija za kratko vreme, neophodno je da imate dovoljno holesterola. Ovo se jednako odnosi i na imune, bele ćelije u krvi.

Čak i decenijama kasnije, to je i dalje velika vest, da dijeta sa malo ugljenih hidrata, a više masti, snižava šećer u krvi i može poništiti dijabetes i vratiti organizam u normalno stanje.

Treba trošiti vreme na to da se loše obrazovanje ispravi, kaže dr Rosdejl: srčana bolest nije bolest holesterola i osteoporoza nije bolest kalcijuma i šećerna bolest nije bolest šećera… Stvari nisu tako jednostavne. Naprotiv, to su bolesti koje potiču od previše ugljenih hidrata u ishrani i od nedostatka nutritivno bogatih namirnica kao što su riba, jaja i meso.

Klasično obrazovani lekari, kao što je dr Rosdejl, koji je internista, koji su opredeljeni za prirodan tretman ishranom, smatraju da se metabolički poremećaji mogu brzo regulisati, ali da je važno promeniti životne navike. Ovo se odnosi i na osobe koje imaju dugotrajne probleme, kao i na one čiji su problemi nedavno počeli. Uz dobar savet lekara i malo napora, mnoge nevolje je lako prevazići.

Doktor Rosdejl je jedan od onih koji nam poručuju: „najlakše je smanjiti kilažu…“, ostavljajući nas u pomalo u nedoumici oko toga šta je još potrebno da učinimo da bismo ostvarili optimalno zdravlje.

Držati tigra za rep

Da li ste čuli za izreku: „držati tigra za rep?“

Evo šta ona znači: ako uhvatite tigra za rep, vi činite rizičnu i neočekivanu stvar. Tigar je opasna životinja i može se okrenuti prema vama i napasti vas. Međutim, ako ga držite, možete ga još neko vreme sprečiti da vas napadne, tako što ćete ga kontrolisati njegovim repom, ali ćete tada rizikovati da ga razjarite, nakon čega će vas možda napasti mnogo žešće. Pre ili kasnije, moraćete da ga pustite.

Smisao je najpre u tome da je kontrola tigra držanjem za rep pogrešna, a zatim da je ipak potrebno da tigra pravovremeno pustite, i to što ranije, kako ne biste bili suočeni sa njegovom žestinom, već kako biste se pažljivo izvukli iz nevolje i udaljili. Ili, opet, da biste zaista dokusurili zver.

Ne znam ko je smislio ovu izreku, niti zašto, ali princip je jasan. Problem koji može da eskalira treba rešiti bez okolišenja.

Mi smo se uhvatili u borbu sa virusom korona kao da je to kratkotrajni šumski požar. Daj bože da jeste, ali šta ako je to jedna od onih bolesti, kao što su grip, ili prehlade, koja će se uporno javljati iz sezone u sezonu, varirati i modifikovati i neizbežno nas uvek iznova pogađati sa inovativnom nepredvidljivošću kao što to rade i druge sezonske bolesti?

Sva je prilika da je tako i da ćemo pre ili kasnije morati da razmislimo o tome da li je naša strategija izolacije jedini pristup ovoj nevolji. Ne može se živeti pod zemljom, ako ste čovek.

Udar bolesti bio je silan i neočekivan i nama u Srbiji data je šansa da odgovorimo najbolje kako znamo i verovatno je da je naš odgovor bio dobar, jer smo disciplinovano ostali kod kuće i umanjili šansu bolesti da se brzo proširi, pokazujući veliki stepen solidarnosti i razumevanja okolnosti.

Međutim, sada je vreme da se još malo razmisli, jer ovako ekstreman odgovor može postati i neposredno destruktivan, ukoliko se održi u dužem vremenskom roku. Ono što je sada naš zadatak je da razmislimo: kako da razvijemo mehanizme za nastavak društvenog života koji su maksimalno bezbedni, a koji će nam omogućiti ne samo da preživimo, nego i da nastavimo da se razvijamo i rastemo?

Nije ovo jedina nevolja koja je pogodila Srbe u novije vreme. Prošli smo mi i kroz pustoš ekonomskih sankcija i kroz rat i kroz tajkunske privatizacije koje su običnog čoveka ostavile na cedilu, pravdajući se nekakvim neumitnim zamajcem istorije.

Nije ni ova himera ništa drugačija od ostalih nevolja.

Već smo videli da je jedan deo populacije u stanju da se izbori sa virusom korona, jer se jedan broj već razboleo i izlečio. Izlečio se, naravno, sam: svojim imunitetom. Priroda je predvidela da se odupremo velikim bolestima i da se održimo, tako je to i danas. Oni koji su se izlečili, u ovom slučaju, postaju oslonac za ostale. Osim što više ne mogu da prenesu virus, oni su stekli i određeni imunitet na njega i mogu pomoći društvu u nastavku borbe. U tom smislu, jedan broj medicinskih radnika, ali i ostalih građana ovog bogatog i kompleksnog društva, već je prošao kroz svojevrsnu imunizaciju i treba im omogućiti da nastave da pružaju svoj doprinos.

Pa niko neće, valjda, sa stečenom privilegijom imuniteta tražiti da se izvuče iz neprijatnosti i ode u penziju, kao nekakav prvoborac epidemije?

Ovo je razlog zbog kojega je testiranje, u smislu potrage za antitelima, dobro: brže ćemo doznati koga je od nas pregazio brzi voz pod imenom „koronavirus“ i ko je, uprkos tome, ostao na nogama. Mnogi među nama nisu stari, nisu bolesni, nemaju šećer, imaju solidna pluća, nisu sagoreli radeći ili brinući, ne puše, bave se sportom i redovno se izlažu suncu i prirodnim stihijama, te ne predstavljaju laki plen, ne samo za koronavirus, nego ni za gadnije protivnike.

Prestanimo da se ponašamo kao lovina. Nismo mi na ovom svetu od juče i, ako malo razmislimo,  ni ovaj strašni tigar nije ništa novo.